Naslovnica / Škrinjica / OŽIVIMO NAŠ VINKOVSKI IDENTITET

OŽIVIMO NAŠ VINKOVSKI IDENTITET

Oživjeti naš vinkovski identitet

Nalazimo se u korizmenom vremenu koje nas ustrajno poziva i potiče na obraćenje nas kao pojedince i kao zajednicu.

Koje je naše poslanje? Bog nas je pozvao na kršćansku ljubav (caritas) po kojoj se može promijeniti situacija siromaha koji su „naši gospodari i gospoda“. Da bi situacija u kojoj se siromasi nalaze postala više ljudskija, dostojna čovjeka traži se da i mi budemo više „ljudski“.

Čovjek ne postoji nego za druge, jer u konačnici biti, postojati = ljubiti. Radi se o tome da zajedno s drugima izgradimo društvo u kojem će ljudska narav dati pečat njegovim strukturama, običajima, osjećajima i ustanovama.

Pozvani smo oživjeti našu karizmu koju je Duh Sveti darovao sv. Vinku za dobro cijele Crkve. Sv. Vinko je dugo vremena bježao od te karizme. Nije htio prihvatiti dar i zatvorio se nadahnućima Duha. Pravio se da ne vidi i ne čuje. Njegovo iskustvo sa siromasima u nekim trenutcima otvaralo je njegove oči za njihovu stvarnost i za Kristovu prisutnost, a u drugim trenutcima je ono rađalo strah, nesigurnost i sumnju. Ići sa siromasima i ostaviti svoje planove? Je li to ono što Bog traži? Je li to ono što ja hoću? Kako živjeti taj poziv? Uspio je otvoriti svoj život siromasima i otkriti karizmu. Započeo je jedno novo iskustvo s Isusom. To više nije Isus koji mu nalaže jedan poziv izvana. To je Isus siromah kojeg on otkriva među onima na rubu društva. Sada shvaća da je slijediti Isusa među siromasima put k slobodi. Bog ga je izbavio iz života zatvorenog u sebičnost. Sv. Vinko se vraća k evanđeljima kako bi razumio svoje iskustvo o Isusu. Tekst kod Luke u 4. poglavlju kao i onaj u Mateja u 25. poglavlju govore mu na nov način. Otada, narednih 30 godina naglašavat će odlomke iz evanđelja koja govore o Božjoj ljubavi koja spašava slabe i patnike. Nasljedovanje Isusa uči ga novim odnosima kako s Isusom tako i sa siromasima, što će oblikovati njegovu duhovnost.

Služiti siromasima ne ide bez vježbanja u krjepostima. Ljubav prema bližnjemu je krjeposna ljubav. Sv. Vinko sve to uči prateći u evanđeljima Isusa u stopu. Da bi služio čovječanstvu Bog se snizio (poniznost!) dotle da je prihvatio umrijeti na križu. Živio je jednostavnim životom među priprostim ljudima (jednostavnost!). Pred nasiljem Židova sačuvao je svetu smirenost (blagost!). Na uvrede ljudi odgovorio je vjerom i nadom (samozataja!). Sve to zato jer ga je ljubav prema ljudima oduševila te se potpuno predao svom poslanju (gorljivost!).

Obraćenje mene kao osobe i nas kao zajednice jest poziv da se „okrenemo prema drugima“. Ako smo u jednoj zajednici kao što je to Vinkova konferencija, sigurno nismo zato da se gledamo, već da radije zajedno gledamo u istom smjeru to jest prema zovu siromaha, nesretnika. Naše obraćenje se sastoji u tome da zajedno brinemo o drugima, o našim normama i zajedničkim planovima. Obraćenje se ne odnosi samo na strukture već mijenja i naše mišljenje i ponašanje.

Svjedočanstvo našeg života kroz bratstvo i solidarnost je ključno u naviještanju Evanđelja. Apostolska pobudnica „Evangelii nuntiandi“ br. 21 kaže: „Evanđelje treba nadasve proglašavati kroz svjedočenje. Evo, jedan kršćanin ili skupina kršćana, unutar zajednice ljudi s kojima žive, očituju sposobnost razumijevanja i prihvaćanja, zajedništvo života i sudbine s drugima, solidarnost u naporima svih za sve ono što je plemenito i dobro. Eto, oni jednostavno i spontano zrače  vjeru i neke vrijednosti koje su iznad vrijednosti koje se danas proklamiraju. Svjedoče i nadu u nešto što se ne vidi i što se ne usudimo zamisliti. Takvim svjedočenjem bez riječi, ovi kršćani pobuđuju u srcima onih koji ih vide kako žive, pitanja kao: Zašto su takvi? Zašto tako žive? Što ili tko ih nadahnjuje? Zašto su među nama? Takvo svjedočanstvo je već tihi, ali vrlo snažan i učinkovit proglas Evanđelja“.

Vinkovska duhovnost tiče se odnosa jer se Evanđelje tiče načina kako se odnosimo prema Bogu i prema drugima. Svi smo pozvani evangelizirati, a to ne znači naučavati nove nauke ili predavati nove zakone. Radosna Vijest koju Isus riječima i djelima naviješta siromasima je ta da je Bog Otac koji ljubi sve nas. Božanska ljubav (caritas) se ne odnosi na djela ili projekte. Tiče se odnosa. Kako susrećemo Krista i kako susrećemo siromahe?

Pitajmo se pošteno: pomaže li nam naša duhovna praksa (molitva, pobožnosti) otkriti Krista prisutna na rubu društva? Je li nam izraz vidjeti Krista u siromasima brani vidjeti siromahe? Kako biti solidaran s osobama koje ne vidimo i ne slušamo? Kažemo da nosimo Krista siromasima, ali On nas je pretekao i već je sa siromahom, patnikom!

Što nam oduzima vjeru i radost evangeliziranja? Jesmo li razočarani stvarnošću i bez nade? Je li naše djelovanje slabo, bez pravih motiva i bez duhovnosti!? Ima osoba „ koje rade na neostvarivim projektima i ne žive rado ono što bi s mirnoćom mogle učiniti. Jedni, jer ne prihvaćaju teški razvoj procesa i hoće da im sve padne s neba. Drugi, jer se vežu za neke projekte ili snove o uspjehu koje hrani njihova ispraznost. Jedni (opet), jer su izgubili stvarni kontakt s ljudima u neosobnom pastoralu koji pridaje veću pozornost organizaciji nego osobama, tako da ih više oduševljava „plan hoda“ negoli sam hod. Drugi pak padnu u gorčinu, jer ne znaju čekati, htjeli bi gospodariti životnim ritmom. Današnja zaokupljenost da stignu do neposrednih rezultata čini da pastoralni djelatnici ne podnose lako osjećaj kakvog osporavanja, koji vidljivi pad, koju kritiku, koji križ.“ (Evangelii Gaudium 82)

Kako ćemo privući ljude Kristu i Evanđelju, ako ne zračimo radošću? A radost dolazi iz osobnog susreta s Kristom, po njegovom Duhu. Lijepo je rekao sv. Papa Ivan Pavao II….nije dovoljno obnoviti pastoralne metode, niti organizirati i bolje uskladiti crkvene snage, niti brižnije istraživati biblijske i teološke temelje vjere: potrebno je probuditi novi „žar svetosti“.

Ako nismo s Kristom nećemo donositi plodove svetosti, radosti i gorljivosti. Zato je sv. Vinko rekao: „Dajte mi čovjeka molitve i bit će sposoban za sve“.

Vidimo kako materijalizam, relativizam (živimo kao da Bog ne postoji), i sekularizam oslabljuju vjeru naroda. Ti izazovi mogu lako dovesti do crnog gledanja na budućnost. No zar nije Krist rekao sv. Pavlu: „Dosta ti je moja milost, jer se snaga usavršuje u slabosti“ (2 Kor 12,9).

Koliko se uzdamo u Božju providnost? Pred velikim izazovima trebamo naučiti, poput sv. Vinka, imati povjerenje u Boga i moliti za veću vjeru, ustrajnost i blagost. U svojoj apostolskoj pobudnici Papa Franjo naglašava da je prvi veliki znak svetosti: „ostati usredotočeni, čvrsti u Bogu koji ljubi i podržava. Polazeći od te unutarnje čvrstoće moguće je podnositi protivštine, nezgode života pa i nasilje drugih, njihovu nevjernost i njihove slabosti“ (Gaudete et exsultate 112). Ne gubimo nadu!

Papa Franjo govori i o duhovnoj svjetovnosti koja „se skriva pod izgledom religioznosti čak i ljubavi za Crkvu, a sastoji se u traženju ljudske slave i osobnog blagostanja, umjesto Gospodinove slave.“ (EG 93) Umjesto pouzdanja u evanđeosku mudrost možemo se lako uzdati u svoju mudrost i snagu – umjesto u Božju: „umjesto evangeliziranja oni analiziraju i klasificiraju druge, i umjesto da olakšaju pristup k milosti troše energiju na kontroliranje. U oba slučaja njih ne zanima ni Isus Krist ni drugi“(EG 94)

Crkva treba neprestano izlaziti iz sebe, usredotočiti se na Krista i zauzimati se za siromahe, ako je pozvana na evangelizaciju. Možda se bojimo izaći iz sebe i ići k siromahu. Potreban nam je duh suosjećanja i solidarnosti s onim koji je isključen iz društva, napušten. Papa Franjo kaže: „hoću Crkvu siromašnu za siromahe“. Kada mi evangeliziramo siromahe i oni evangeliziraju nas. Pomažu nam otkriti Krista na djelu upravo u njima i dati svoj glas za njihovu stvar, biti im trajni prijatelji, slušati ih i govoriti za njih te zagrliti čudesnu mudrost koju Bog želi podijeliti s nama upravo preko njih.

Duhovnik udruge sv. Vinka Paulskog u RH

p. Dario Grbac

 

Možda Vam se sviđa i ovo:

Čestit i blagoslovljen blagdan sv. Vinka Paulskog!

Draga braćo i sestre u Udruzi Svetog Vinka Paulskog! I Sveti se Vinko morao susresti …