PLOD SAMOĆE

U Cistercitskom samostanu Stična, tijekom dva tjedna boravka u njemu, doživio sam nezaboravne trenutke sabranosti, duhovno obogaćenje i tjelesno osvježenje. Stvorio sam unutarnju samoću ispunjenu Božjom nazočnošću. Satima sam bio u samoći i ona je bila moja prijateljica. Otkrio sam da moje biće ima izraženu potrebu za samoćom, za kontemplacijom, za Bogom. Iz te samoće sam se vraćao susretima s monasima iznutra izmijenjen i sve izvanjsko što je bilo kod njih nesavršeno, hladno i tamno, nakon toga je postajalo toplo, savršenije, svjetlije. Da, svjetlije, kao da je samoća bila svjetlost koja je izvana gledani vitraž prožimala svjetlošću i on bi dobio svoj smisao. Vitraž bez svjetla nema smisla. Moja duša bez samoće, molitve, Boga nema smisla jer ja onda nisam ja koliko trebam biti nego sam samo nužni ja dovoljan, ali ne i zadovoljan, sebi, drugima i Bogu.
Neki tu potrebu za samoćom imaju izraženiju i kao da «moraju» biti sami kako bi njihov kreativno-stvaralački duh progovorio. Netko te unutarnje snage duha oslobađa uranjanjem u prirodne ljepote, netko u umjetnosti, igri, meditaciji, duhovnosti…Ja u svemu navedenome a povrh svega u molitvi, zahvaljivanju i pjesmi Bogu.
Tko može kvalitativno, ispunjeno, kreativno, meditativno, ostvareno…biti sam on je na dobrom putu k transcendenciji, i ako taj put prati Caritas onda je to pravi put svetosti.
Samoća koja ubija, uznemiruje, steže, rastužuje, plaši ili tjera u aktivizam nije dobra. Tada se moramo pitati o njenom uzroku ili zašto smo takvi kad smo sami i zašto ne možemo biti sami? Je li to strah od naše osobne praznine i besmisla? Ova pitanja se mogu i moraju postavljati i promišljati u jednini!?
Tko je s Bogom nikad nije sam. I kad je za vanjski svijet sam, kad nema vidljivoga društva, on ima društvo s nevidljivim Bogom koji po svojem Duhu prebiva u svakom čovjeku. Da, svakom ali nije svatko svjestan te prisutnosti ili odsutnosti Boga u svom bivstvovanju.
Molitva, tišina, sabranost, dobrota…povećavaju svjesnost Božje prisutnosti u nama i tako Bog raste u nama, a mi se umanjujemo. Stoga i mi, poput svetog Pavla, tada sve više možemo reći da «ne živim više ja nego Krist živi u meni»(usp. Gal 2,20)
Današnja civilizacija sa svojim stille de la vie ne želi da Krist živi u čovjeku i da čovjek živi s Kristom i poput Krista. Zato ga u tome na sve načine sprječava stvarajući izvan njega i u njemu buku i okupirajući ga svime samo da ne misli na Boga i o sebi, odnosno da misli na sebe previše kako bi mislio da je sretan jer je aktivan i zadovoljan. Zadovoljan jer trenutno uživa, ali to uživanje postaje kratko i ono tjera na novo uživanje koje je sve kraće i kraće i dovodi do sve veće gladi i žeđi za nečim o čemu je ovisan i ne znajući što mu uistinu nedostaje jer mu ti trenutni užici u konačnici ne daju pravu sreću, smisao, radost, mir i ispunjenje. Neki u toj trci za užicima prijeđu granicu morala i tjelesne izdržljivosti te završavaju, nažalost, u moralno-duhovnoj a ponekad i fizičkoj smrti!?
To što današnji čovjek traži je ono što traži čovjek svih vremena a to je živi Bog koji se utjelovio u osobi Isusa Krista koji je «jučer, danas i uvijeke»(usp. Hebr 13,8). Dok ne dođe do toga susreta, ovdje ili ondje, ovako ili onako, čovjek ostaje tražitelj i lutalac i na kraju može reći poput svetog Augustina «nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi » (usp.Ispovijesti I,1).
Zašto današnji čovjek ne želi taj mir nego uporno želi nemir ponuda svijeta? Zašto luta u magli i time svoj nemir i čežnju samo povećava? Grupnog odgovora nema, nego odgovor daje svatko sam sebi ukoliko osjeti da je previše na kolosijeku svijeta a premalo na kolosijeku duha. Ove oaze Duha koje Crkva nužno i žurno mora otvarati i stvarati za čovjeka vjernika ili tražitelja trećeg tisućljeća, su prigoda i ponuda da današnji čovjek zastane i iznova potraži izgubljeni ili zanemareni dio svoje biti, da se otvori za susret s Bogom ili da produbi i učvrsti taj susret, te se nakon tog susreta vrati u svoju svakodnevnicu gdje će tom nutarnjom vatrom Duha grijati se u hladnoćama svijeta, i što je ne manje bitno dopustiti da se i njegovi bližnji ogriju tom vatrom bilo svjesno ili nesvjesno, dolazeći u njegovu blizinu.
Tako Krist ulazi u duše i živote pojedinaca koji su mu otvorili vrata a onda izlazi iz njihove nutrine postajući nazočan u svijetu da bi iznova , na mala vrata  u tom istom svijetu, iz kojeg je bio ili biva prognan, opet našao svoje mjesto. Time svijet i sve u njemu nalazi ponovo svoj izgubljeni raj za kojim čezne, jer Krist jest, bio je i dolazi. On je Alfa i Omega!(usp. Otk 22,13)

Miroslav Radić