Naslovnica / Bl. Frederik Ozanam / Čestitka i razmišljanje o blagdanu utemeljitelja udruge bl. Frederika Ozanama

Čestitka i razmišljanje o blagdanu utemeljitelja udruge bl. Frederika Ozanama

Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka!

Uskoro slavimo spomendan ustanovitelja Udruge, bl. Frederika Ozanama koji se u mladim godinama pitao koji je smisao njegova života i poslanstva u ovom svijetu.

Gospodin koji redovito spašava čovjeka po čovjeku, pomogao je i njemu po ocu Noirotu (Noarou) izaći iz sumnji i posvetiti se služenju potrebitima po uzoru sv. Vinka.

Neka nas razmišljanje koje slijedi još više učvrsti u djelatnoj vjeri koja u siromahu vidi i prihvaća samog Gospodina Isusa. Neka bl. Frederik kod Boga zagovara naše Konferencije u Hrvatskoj kao i sve druge po čitavom svijetu.

Čestitke o spomendanu bl. Frederika upućujem Vama, Vašim duhovnicima i podupirateljima uz iskren pozdrav

p. Dario Grbac, duhovnik Udruge

 

Vjera i sumnja

od Javier-a  F. Chento 

 

Tekst Frederika Ozanama:

U stoljeću skepticizma Bog mi je udijelio milost da sam se rodio u vjeri. Kao dijete stavio me u krilo stoljeća skepticizma. Dao mi je milost da sam se rodio u vjeri. Kao dijete stavio me u krilo oca kršćanina i majke koja je sveta. Kao prvu odgajateljicu dao mi je sestru pametnu i pobožnu kao anđeli, koje je već poznavala. Malo kasnije došla mi je na pamet buka nevjernog svijeta. Upoznao sam svu strahotu sumnji koje danju muče srce, a noću se nađu na jastuku natopljenom suzama. Neizvjesnost moje vječne sudbine nije mi dala mira. Očajnički sam se uhvatio za svete dogme i mišljah kako sam osjetio da su se skršile u mojoj ruci. Tada me spasilo poučavanje jednog svećenika filozofa koji je mojim mislima donio red i svjetlo; otada sam rastao u nepokolebljivoj vjeri i pobuđen ovim rijetkim dobročinstvom, obećao sam Bogu da ću svoje dane posvetiti služenju istini koja mi je donijela mir.

“Civilizacija u  5. stoljeću”,
predgovor: cilj povijesti civilizacije u vrijeme barbara

Komentar:

Frederik je već godinama bio profesor na Sorboni kada je napisao ovaj tekst, jedno razmišljanje o važnosti vjere u njegovom životu i o tome kako su njegova obitelj i otac Noirot bili od temeljne važnosti. Ovaj tekst dio je uvoda u 21 predavanje o propasti rimske civilizacije. Predavanja su objavljena nakon njegove smrti pod naslovom Civilizacija u V. stoljeću[1].

Frederik definira 19. stoljeće kao „stoljeće skepticizma“; ono je sigurno bilo takvo u Francuskoj nakon Revolucije, kada su vjerska uvjerenja i Crkva pali u nemilost. Usprkos tome Ozanam se nikada nije stidio svoje vjere, niti ju je skrivao u sveučilišnoj sredini, na mjestu gdje se nije vjerovalo.

Ipak, u mladosti je Frederik prošao kroz krizu vjere. Ova kriza vjere podsjeća vinkovce na ono što je sveti Vinko pretrpio u dobi od 32. godine:

­Bio je to bolan i  put očišćenja, noć puna sumnji i tame, koja je prema njegovom prvom životopiscu trajala tri ili četiri godine i završila je čvrstom i konačnom odlukom da će svoju osobu, svoje postojanje i sav svoj život posvetiti služenju siromasima. Ovu tamnu noć […] trebamo smatrati odlučujućim trenutkom u njegovu životu. To je noć sumnje, mraka, unutarnje praznine, udaljenosti od Boga, očaja …] Činjenica je, ako vjerujemo prvom životopiscu, da je njegov duh rasvijetljen i preobražen onog trenutka kada je donio odluku, na razini vjere, danas bismo tome rekli radikalna odluka. Ova je opcija dala smisao njegovu životu, stvorila je osobni odentitet, dala mu je evanđeoski plan, koji nije bio drugo nego dati svoj život u služenju siromasima“. “Znamo da je njegova unutarnja noć bila rasvijetljena i da je doživoi duboki mir u trenutku kada je konačno odlučio da sav svoj život posveti služenju siromasima”[2]. Vinko je pronašao sebe i otkrio temeljno usmjerenje svoga života. Ova radikalna opcija, utemeljena na vjeri rodila je smisao njegova postojanja. U njoj je iskusio ono što će više godina kasnije reći “nužno je izaći iz sebe i darovati se”. Sve je to Vinku omogućilo da polako promijeni svoj život, svoje kriterije djelovanja, svoj način gledanja na stvari i osobe da ih gleda onakvima kakvi su u Bogu[3].

Ni Frederik, usprkos svojoj navezanosti na „svete dogme“, nije nalazio mir. Svjedočanstvo dobrog svećenika, osobni kontakt s vjernikom, iznova je učvrstio njegovu vjeru koja nije kratki sadržaj spoznaja, već osobno pristajanje uz Isusa, što smo primili preko primjera onog koji je to učinio prije nas. Stoga je važno da naše svjedočanstvo života bude sukladno s našom vjerom.

Bilo Vinko bilo Frederik, obojica su izašli ojačani iz tih tamnih noći; obojica su odlučili da svoj život daruju Gospodinu, Vinko otkrivajući značenje svoje svećeničke službe: “nositi evanđelje siromašnom seljačkom puku”[4], a Frederik je svoje dane posvetio “služenju istine koja mi je dala mir”.

Svi su vjernici, u većoj ili manjoj mjeri doživjeli slične epizode. Vjera je neprestano traženje. Izabrati Boga prisiljava nas donijeti životne odluke koje mnogo sputa nisu jednostavne. Nadamo se da će nas primjer starije braće voditi u ovim trenutcima tame, i u svojoj ćemo tjeskobi otkriti Isusa koji nam govori kao nekoć i svojim učenicima: “Hrabro samo, ja sam, ne bojte se”[5].

 

Prijedlozi za osobno razmišljanje i dijalog u skupini:

“Sumnja je motor (pokretač) vjere” (misao koja se pripisuje svetom Tomi Akvinskom). Što misliš o toj rečenici?

Koje mjesto zauzimaju moja uvjerenja u mome životu? Kako drugi vide da sam kršćanin?

Evangelizirati znači navijestiti radosnu vijest Isusa Krista preko riječi, djela i svjedočanstva vlastitog života. Kako poboljšati svoj način evangeliziranja?

 

Bilješke:

[1]  Knjiga je u biti skup stenografskih bilješki njegovih predavanja na Sorboni 1848.i 1849. godine. Frederik ih nije vidio objavljene, samo je imao priliku pregledati prvih 5 predavanja.

Ovo djelo započinje s onim što je Frederik razvio započevši s planom razrađenim u njegovoj mladosti: opisati kroz različite knjige napredak društva u Zapadnoj civilizaciji i pozitivan utjecaj na nj. Kao mladić s 18 godina mislio je na to pripovjedajući svojim prijateljima Fourtoulu i Huchardu (kolegama sa studija na Royal College u Lionu):

“Ja sam sa svoje strane odlučio, napravio sam plan za svoj život i kao prijatelj moram ga podijeliti s tobom. Poput tebe, osjećam da se prošlost ruši, da su temelji stare zgrade  uzdrmani i da je strašan udarac promijenio lice zemlje. No što će izaći iz tih ruševina? Društvo će biti pokopano pod ruševinama razorenih prijestolja, ili će se izdići svjetlije, mlađe i ljepše? Hoćemo li vidjeti novo nebo i novu zemlju? To je pitanje važno […] Mislim da ću vas moći uvjeriti da postoji jedna Providnost i da ta Providnost nije mogla kroz šest tisuća godina ni na koji način napustiti razumna stvorenja, koja su naravno željna istine, dobrote i ljepote, u rukama pokvarenog genija zla i zablude i da posljedično ne mogu sva vjerovanja ljudske rase biti izopačena, i da su postojale istine u svijetu. Sada se radi o tome da iznova steknemo te istine, oslobađajući ih od zablude koja ih okružuje, potrebno je među ruševinama starog svijeta tražiti ugaoni kamen na kojem će se izgraditi novi” (pismo Hippolyteu Fortoulu i Claudeu Huchardu, 15. siječnja 1831).

Možda Vam se sviđa i ovo:

Blagdan bl. Frederika Ozanama

Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka u Hrvatskoj! Blaženi Frederik Ozanam je na …