Udruzi za Ozanamovo 2023.

Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka Paulskog!

Pred nama je blagdan bl. Frederika Ozanama kojeg mi smatramo utemeljiteljem Društva sv. Vinka (Udruge). Frederika je krasila skromnost, vjera i ljubav. Poznato nam je da se u Parizu, 23. 04. 1833., osam mladića spontano okupilo i krenulo s jednom inicijativom, nošeni velikim oduševljenjem. Tom novo-osnovanom tijelu dali su ime Konferencija. Ona se kasnije razvila u cijeli jedan pokret raširen po cijelom svijetu. Neka nam ovo razmišljanje pomogne da bolje vidimo smisao svog poziva u Udruzi i našeg djelovanja po Konferencijama.

U siječnju 1853. Ozanam se ovim riječima obraća Konferenciji u Firenci: „Osjećam potrebu kazati vam da nije moja osobna zasluga da sam postao pod-predsjednik Generalnog vijeća u Parizu – (predsjednik je bio Emanuel Bailly) – ; već jedino zbog moje starosti. Vi u stvari vidite pred vama jednog od studenata, koji su se, prije dvadeset godina u svibnju 1833., sabrali po prvi put, pod zaštitom sv. Vinka Paulskog u glavnom gradu Francuske … Svih nas osam se sabralo s ovom idejom – („donijeta odluka da budemo uistinu katolici“) – i gotovo ljubomorni na naše blago, nismo htjeli drugima otvoriti vrata našeg udruženja. No Bog je odlučio drukčije. Društvo malobrojnih intimnih prijatelja, kakvo smo mi sanjali, postajalo je u Njegovim planovima, jezgra nebrojene obitelji braće koja se trebala raširiti u velikom dijelu Europe.

            Vidite, dakle, da si mi ne možemo dati naslov ustanovitelja; Bog je taj koji je htio i ustanovio naše društvo“.

Da bismo otkrili svoje korijene, naši su predšasnici uvijek gledali na Ozanama, kao onoga koji je vođa, koji motivira i daje poruku koja predstavlja limfu velikog vinkovskog stabla. Onoliko koliko je velika krošnja stabla na nekoj ravnici, toliko je velik i dubok i njegov korijen.

Ozanam je 2 mjeseca prije svoje smrti pisao p. Pendoli u Sijeni, koji je tamo osnovao Konferenciju sljedeće: „Ovo drago društvo, i ono je jedna obitelj. Ona je ta, koja me je poslije Boga očuvala u vjeri, kada sam napustio svoje dobre i pobožne roditelje. Ja je ljubim i stalo mi je do nje iz dubine srca: ispunjen sam radošću kad vidim da dobro sjeme klije i raste u ovoj zemlji Toskani …“ (19. 07. 1853.) Ozanam  vidi u Konferenciji najviši izraz onoga u što on vjeruje i zašto se bori. On u spontanoj laičkoj skupini vidi neku novu datost. Ona čini Konferenciju novom stvarnošću unutar Crkve, na početku industrijske civilizacije. Konferenciju, kao skupinu mladih katoličkih laika koji su bili sposobni „prisvojiti si“ povijest, da upotrijebimo Ozanamov izraz. „Dok su katolici oklijevali braniti nauk, nevjernici su zavladali poviješću“. („Kršćanska civilizacija“ – Ital. izdanje, str. 5).

Sve do II. Vat. Koncila, crkva je davala privilegij klerikalizmu i tada vladajuća teologija nije uspjela dati drugu definiciju o laiku nego onoga koji nije bio ni svećenik ni redovnik. Mogli bismo reći da se s II. Vat. Koncilom rađa laik u životu Crkve. Toliko je revolucionarniji bio Frederikov prijedlog koji je na početku nove civilizacije pozivao laike da ponovno povijest učine svojom, i izađu iz tutorstva klerikalizma, koji ih je gušio i nesvjesno poticao otpad masa, braneći dogmatske „rovove“.

U pismu Curnier-u od 23. 02. 1835. Ozanam navodi: „Čovječanstvo mi danas izgleda usporedivo s putnikom o kojemu govori Evanđelje:  dok slijedi put koji je Krist označio, i ono je napadnuto  od razbojnika, kradljivaca misli, opakih ljudi koji su mu oteli što je posjedovalo: blago vjere i ljubavi, i ostavili ga gola i u jauku, ispružena na rubu ceste. Svećenici i leviti su prošli, i ovaj put jer su bili pravi svećenici i pravi leviti, približili su se tom patniku i htjeli ga izliječiti. No u svom deliriju, ono (čovječanstvo – op.) ih nije prepoznalo i odbilo ih. Sada se mi, slabi Samaritanci /ja dodajem, mi laici/ premda sa malo znanja i male vjere, ipak  usuđujemo približiti tom teškom bolesniku … Nastojimo ispitati njegove rane i zaliti ih uljem …, onda kada mu se otvore oči, ponovo ćemo ih staviti u ruke onih koje je Bog postavio kao čuvare i učitelje duša … To je ono što nam je predloženo, evo uzvišenog poziva na koji nas je pozvala Providnost!“

„Previše smo mladi“ – pisao je Falconnetu 1843. – „da bismo intervenirali u društvenom boju. Zar trebamo ostati nepokretni usred svijeta koji trpi i jauče? Ne: otvoren nam je put priprave: prije zauzimanja za javno dobro, možemo pokušati nekome učiniti dobro: prije preporoda Francuske, možemo tješiti nekog od njezinih siromaha. Tako bih želio da se svi mladi , glavom i srcem sjedine u kakvom djelu ljubavi, i da se u svim zemljama oblikuje široko udruženje plemenitih, za pomoć narodnim klasama“.

Djelovanje laika podupire politička svijest, jer laici žive u zajednici, u društvu, i Konferencija je na putu priprave za društveno-politički angažman. Ona se zajedno s drugim skupinama povezuje i daje svjedočanstvo ljubavi, pažnje i razumijevanja društveno –političke stvarnosti, ljudima svoga vremena i omogućuje im da se susretnu s Kristom. Vinkovska Konferencija je nastala, mogli bismo reći, u polemici s konferencijom o povijesti, koja se održavala u kući Bailly-ja. Očito je Ozanam uvidio da nije dovoljno samo misliti, već da treba i djelovati.

 Bitno obilježje vinkovskog duha je posjećivanje siromaha tamo gdje oni stanuju i žive, u njihovim kućama. Taj posjet nije privatna gesta, već javna, jedno sudioništvo u politici, nazočnost u zajedničkom životu svakodnevice. Posjet izražava život cijele skupine kao zajednice koja se otvara drugima, koja shvaća vrijednost odnosa s drugima na obogaćenje zajednice. Zar nećemo jednog dana biti suđeni po tome jesmo li bili raspoloživi za odnos?

Da bismo razumjeli zašto se Konferencija brzo širila, to jest njezinu novost, sjetimo se čemu su doprinijeli pijetizam, devocionizam i moralizam: sveli su religiozno iskustvo na individualni čin, na čin pojedinca, pridali gotovo magičnu moć pobožnosti, sveli grijeh na čin prekršitelja normi o seksualnosti. Vinkovska konferencija, budeći osjećaj za povijest, osjećaj da smo mi dio povijesti ljudi i povijesti spasenja, iznova je zadobila i potvrdila zajedničarsku dimenziju religioznosti, a to je osjećaj za grijeh – grijeh kao odbacivanje drugoga. Frederik je u jednom svom pismu podsjetio na svetopisamske riječi „Kako je dobro i ugodno kao braća zajedno živjeti“.

U svojoj slavnoj knjizi „Kršćanska civilizacija“ napisao je: „Pazimo dobro: čovjek ne dolazi do toga da ljubi, osim pod uvjetom da vjeruje …Ustvari čovjek ljubi samo ono što vjeruje; ne ljubi ono što razumije. Reklo bi se gotovo da on ljubi samo uz uvjet da ne razumije … Tko se ikada zaljubio u jedan aksiom ili u jednu istinu koja ne daje mjesta istraživanju? … Tajna ljubavi je otajstvo i u ljubavi jest vjera“. („La civilta cristiana“ izdanje SEI, Torino str. 255)

Iz tog razloga susret konferencije obilježava trenutak molitve i trenutak duhovnog štiva. Molitva napose kao sposobnost razumjeti retke „Oče naš“ i „Budi volja tvoja“. O tome je pisao bratu Karlu 30.siječnja 1842: „U nedjeljnoj molitvi postoji zaziv o kojem se nikada dovoljno ne razmišlja: „budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“, to jest ne kao u paklu gdje se ostvaruje silom i nametanjem, koju ljudi često vrše s neznanjem ili mrmljajući, već kao među anđelima, gdje se ona vrši s razumijevanjem i ljubavlju“. Molitva kao trenutak produbljenog razumijevanja i ljubavi. Duhovno pak čitanje kao trenutak poticanja na zajedničko meditiranje da bismo tako došli do zajedničkog tumačenja znakova vremena i trudili se živjeti naš „danas“ s Kristom. Ne dakle kao praksa individualne pobožnosti već kao čin zajedničkog razabiranja da vremenu koje protječe, čovjek pridaje smisao jer u njemu otkriva Božju prisutnost u ljudskim životima.

Vrlo je važna ta vez jedinstva među Konferencijama. One su organi jednog Društva i trebaju se razlikovati od dobrotvornih društava u župi i drugdje. U životopisima Ozanama i u vinkovskoj tradiciji jako se naglašavala krepost poniznosti u djelovanju i duhu Konferencije. Pritom se mislilo na osobnu skrivenost, odbacivanje svakog priznanja (prispodoba o cariniku!). Kod Ozanama i u tradiciji Društva, poziv na poniznost znači da se kršćanin ne smatra nositeljem moći, da je spreman priznati činjenicu da je u manjini u svijetu koji sociološki nije više kršćanski. Kršćanin treba biti svjestan da je kvasac i sol u golemom svijetu.

„Treba dobro imati na umu da kršćanstvo zahvaća samo šesti dio ljudskog roda, da je ono manjina u borbi u najvećim zemljama svijeta; da je njegovo određenje daleko manje da dominira, nego da se bori i trpi … Naš Gospodin nije nam prorekao drugo.  On je samo jedan trenutak ostao na Taboru i mi nemamo nikakvu sliku njegova Preobraženja. No on je proveo cijeli dan na Križu i njegovo je raspeto čovještvo na svim našim oltarima …“ – tako je Ozanam pisao Dufresne-u, 21. 02. 1851.

Konferencija treba biti slika radikalnog odbacivanja moći i u samoj Crkvi, kako bi uistinu bila gorušičino zrno, sol, svjesna da je Krist odbacio napast moći, vlasti. Svaka je ustanova u napasti da se posluži moću kako bi došla do cilja, premda opravdanog.

Ozanamov poziv “prijeđimo k barbarima“ prema njegovim riječima znači „prijeći na stranu barbara, to jest iz tabora kralja i državnih ljudi 1815.  da bismo išli k narodu“. Radi se o odbacivanju napasti moći. Smisao našeg poziva je biti kvasac u srcu masa.

O tome govori Dufieux-u 9. 4. 1851: „Dragi prijatelju nemamo dovoljno vjere; mi bismo uvijek htjeli obnoviti vjeru političkim sredstvima, sanjamo o Konstantinu da sve jednim udarcem i samo jednim napinjanjem iznova vrati narode u ovčinjak … Ne, ne, obraćenja se ne događaju po zakonima, već po dobrim navadama, po savjestima koje treba opsjedati jednu po jednu… Ne tražimo od Boga lošu vlast, ali ne tražimo ni da nam dadne jednu koja  bi nas riješila naših dužnosti, preuzimajući poslanje koje joj Bog nije povjerio za duše naše braće … Dragi moj prijatelju, kako burna epoha, a koliko poučljiva… Naučimo od nje mnogo. Naučimo nadasve braniti naša uvjerenja ne mrzeći protivnike, ljubiti one koji misle drukčije od nas; priznajmo da ima kršćana na svim područjima i da Bogu možemo služiti danas kao i uvijek. Manje se tužimo na naše vrijeme a više na same sebe. Budimo manje obeshrabreni i budimo bolji!“

Draga braćo i sestre, neka Vas sve zajedno s Vašim cijenjenim duhovnicima i podupirateljima prati milost Božja po zagovoru bl. Frederika, jer bez Gospodina ne možemo učiniti ništa za život vječni.

Srdačno svakoga od Vas pozdravljam i želim sretan i blagoslovljen blagdan.

P. Dario Grbac, duhovnik Udruge

Novigrad na Dobri, 2. rujna 2023.