Naslovnica / Škrinjica / SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BLAGDAN UTEMELJITELJA UDRUGE – BL. FREDERIKA OZANAMA!

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BLAGDAN UTEMELJITELJA UDRUGE – BL. FREDERIKA OZANAMA!

Preteča laičke teologije

Dragi braćo i sestre u Udruzi Svetog Vinka Paulskog. Ovaj put vam za spomendan bl. Frederika Ozanama donosim neke misli pokojnog subrata p. Jose’ Maria Romana, povjesničara, već pokojnog. Evo njegova teksta:

„Frederik Ozanam je svoje zvanje i apostolat kršćanskog laika živio u krilu svoje obitelji: najprije u očinskoj kući, a zatim u obitelji proizašloj iz njegova braka. Ivan Pavao II. je pisao da „brak i obitelj predstavljaju prvo područje društvene obaveze vjernika laika“. Ozanam ga je uvijek tako shvaćao. U krugu roditeljske kuće primio je odgoj koji ga je učinio gorljivim i zauzetim kršćaninom. Od svojih roditelja naučio je prije svega apologetsku i dobrotvornu vrijednost kršćanske ljubavi. U tom krugu prakticirao je sinovsku i bratsku ljubav i vršio apostolat brinući za odgoj mlađeg brata. Kad je postao zreliji davao je savjete i apostolske smjernice i starijem bratu koji je bio svećenik. Njegovo iskustvo u braku i očinstvu učinili su ga uzorom laičke odgovornosti u obiteljskom apostolatu. Kad su mu se raspršila dvoumljenja glede izbora zvanja, i kad se sa 27 godina oženio družicom njega dostojnom, krenut će zajedno s njom u duhovnu askezu te će tako produbiti religiozni smisao kršćanskog braka i živjeti ga u punini sa svojim mukama koje mu nisu nedostajale i sa svojim radostima. Ideal mu je bio učiniti svoj brak primjerom, tipom i posvećenjem onoga što treba biti ljudsko društvo čija je istinska veza ljubav. Uvjet i plod takvog društva je za Ozanama savršeno jedinstvo. Ono proizlazi iz činjenice da se u kršćanskom braku sve dijeli u savršenoj jednakosti dužnosti. Oboje supružnika trebaju toj vezi koja ih spaja pridodati iste nade i isto srce. Ostvarenju tog ideala Ozanam je, vjerno praćen od svoje supruge, posvetio najveće napore. I najmanji obiteljski ciljevi tumačeni su u svjetlu vjere. Da ne govorimo o onim velikim! Rođenje njegove kćeri, na primjer, bila je prilika da eksplodira nadnaravna radost. Evo ovdje nekoliko naglasaka dok javlja prijateljima i rodbini sretnu vijest.

„Postao sam otac! Čuvar sam jednog besmrtnog stvorenja! Sada čeznem da vidim njezino krštenje koje će biti sutra. Onda će slijediti njezin rast korak po korak, gledat ću kako se u njoj rađaju milosti djetinjstva i držeći je u mom naručaju mislit ću kako je u njoj duša koju je Bog stvorio za vječnost. Ta me razmišljanja ganu do suza i zbunjuju … Ta je sreća veća nego što mogu podnijeti. Još malo više i moje bi srce puklo“.

Ostatak svog života Ozanam je proživio kao suprug i otac. Iz svog je braka i svoga očinstva crpio snagu da nastavi sa svojim neumornim apostolskim radom na raznim područjima gdje se zalagao. Tu je nadasve našao snagu da se suoči s kušnjama koje mu je Gospodin poslao u njegovim zadnjim godinama. One su doprinijele da je postao uzor kršćanskim laicima u apostolatu patnje.

Ozanamove posljednje godine bile su uistinu mučne. Možemo reći da je stalno bio bolestan od 1864. Godine, kada su mu dijagnosticirali tešku bolest nepoznatu liječnicima onoga vremena, a danas znamo da je to bila upala bubrega koja ga je pratila do njegove smrti 1853. Muke su bile osobito surove počevši od 1849. Trenutna olakšanja i zabrinjavajući recidivi izmjenjivali su se sve učestalije. Morao je od vremena do vremena prekinuti predavanja na sveučilištu i na savjet liječnika tražiti povoljniju klimu u uvijek izigranoj nadi da će promjena zraka donijeti poboljšanje. Tako je neko vrijeme provodio na jugu Francuske blizu Pirineja, u Španjolskoj i Italiji.

No ono što nas zanima je Ozanamov odgovor na te bolna iskušenja. Može se reći da su bolesti i patnje za njega bile put očišćenja i produbljenja njegova kršćanskog života koji je postigao vrhunac u pobjedi vjere i nade. Jedan od njegovih prvih osjećaja bio je taj da se osjećao lišen zasluga:

„Mladost prolazi i ne shvaćam što mi više koristi. Za tri mjeseca navršit ću 35 godina; na pola puta našeg života. Pretpostavljajući da ću proći ovaj put sve do kraja, trebat ću stići do dna i bojim se da ću se naći praznih ruku“.

To je u njemu budilo želju da mu Bog produži život; ali ne zbog vezanosti uza zemlju, već samo iz potrebe za duhovnim napretkom: „Ipak nisam mrtav i zato zahvaljujem Bogu, jer mi treba živjeti više vremena da bih živio bolje“. Uvijek je imao stav predanog prihvaćanja boli poslane od Boga kao izvor zasluga i blagoslova kao i većih milosti za njegove, njegovu suprugu i njegovu kćerku „ kojima je moj posao bio manje koristan od mojih patnji“ – govorio je. Dvije duge molitve sastavljene za vrijeme njegove bolesti divno izlažu njegovo duševno stanje u tim okolnostima. I Frederik Ozanam pisao je do konca. Njegov posljednji uradak u posljednjim mjesecima njegove bolesti koje je proveo u Italiji jest „knjiga bolesnih“ koju nije uspio dovršiti i koja je posvećena onima koji su poput njega bili blizu svoje smrti. Iz dnevnog čitanja Svetog pisma dobivao je nadahnuće da sastavi nešto kao vademecum (idi sa mnom) umirućeg u kojem ništa ne nedostaje: nagovaranje da koristi prirodna sredstva liječenja, da strpljivo prihvati Božje kašnjenje, da se ne boji smrti, da se kaje za grijehe, da se sjeti Boga na postelji boli, da se prepusti njegovoj volji, da se pripravi za primanje sakramenata, da se pokori i onda kada ostavlja svoju djecu u siromaštvu … To bijaše ljubav Ozanama koji je umio od svoje agonije učiniti posljednje i herojsko djelo apostolata.

Ozanamova misija

Slijedeći II. Vatikanski sabor, Ivan Pavao II. je ponovno ustvrdio kako svi članovi Božjeg naroda, laici, redovnici i klerici imaju udjela u trostrukoj Kristovoj službi: kraljevskoj, proročkoj i svećeničkoj. Poziv i apostolat Ozanama jasno pokazuju tu veliku istinu.

Ozanam je živio i očitovao Kraljevstvo Isusa Krista najprije kroz trajnu borbu da u sebi pobijedi kraljevstvo grijeha i na osobit način preko ustrajnog iskazivanja kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Kristovu proročku službu živio je i pokazao preko neumornog apostolata riječi i primjera što ga je preobrazilo u vođu svoje generacije i učitelja kojemu su se divile, kojeg su poštivale i ujedno slijedile ponizne obitelji u potrebi koje je posjećivao, kao i visoki autoriteti Crkve. On je živio i očitovao Kristovu svećeničku službu u posvemašnjoj žrtvi svoga života za Crkvu koja se hrani čestim sudjelovanjem u Euharistiji i jača kroz patnju uslijed njegovih teških bolesti koje je podnosio pravim kršćanskim junaštvom.

Nekoliko mjeseci prije smrti, u prosincu 1852. Frederik Ozanam išao je na hodočašće, zadnje hodočašće u njegovom životu, u Pouy  (Puji’), rodno mjesto sv. Vinka Paulskog. Pripovijedajući o toj posjeti napisao je sljedeće retke starom drugu s kojim je dijelio brige oko osnivanja konferencija:

„Tamo smo vidjeli stari hrast pod koji se sveti Vinko sklanjao čuvajući svoje ovce dok je bio pastirić. Lijepi hrast nosi jedino kora, dočim su trup uništile godine; ali njegove su grane veličanstvene i još zadržavaju svoje lišće, premda je godišnje doba odmaklo. U njemu vidim znak ustanova Svetog Vinka Paulskog koje izgleda kao da opstaju bez ljudske pomoći i koje pobjeđuju stoljećima i utvrđuju se s revolucijama“.

Ozanam je mislio na one koje ustanovio Sveti Vinko. No zar mi nemamo pravo protegnuti njegovu ocjenu i njegovo proročanstvo na udrugu koju je osnovao sam Ozanam pod zaštitom sveca kršćanske ljubavi, sveca koji je, po Ozanamu, „tolike neočekivane blagoslove udijelio našim poniznim Konferencijama?“ Da, imamo pravo. Frederik je više nego preteča bio inicijator teologije laikata. Još više: život i djelo Ozanama su teologija laikata u akciji i svu teologiju laikata treba dubinski studirati ako hoćemo definirati misiju, apostolat i poziv laika u Crkvi. Ovdje se krije tajna što je Ozanam nadživio i što njegovo djelo traje.“

Dragi vinkovci i vinkovke! Vama kao i Vašim dragim duhovnicima želim lijepo svetkovanje spomedana bl. Ozanama. Naš Gospodin Isus Krist, Bezgrješna Djevica Marija, Sveti Vinko Paulski i bl. Frederik Ozanam neka štite djelo Udruge u Hrvatskoj i po svijetu i neka nas prate na putu kršćanske ljubavi koja je srce vjere i kršćanske nade.

Iskrene čestitke i pozdrav svima Vama!

p. Dario Grbac, CM, duhovnik Udruge

u Novigradu na Dobri, 3. rujna 2020.

 

Možda Vam se sviđa i ovo:

OPROŠTAJ OD P. FLAVIJANA U VIROVITICI

OPROŠTAJ OD P. FLAVIJANA U VIROVITICI

Nakon šoka i nevjerice došli smo na posljednji ispraćaj našeg p. Flavijana toga sunčanog i …