Poticajno pismo udruzi za godišnju Skupštinu

Draga braćo i sestre u Udruzi svetog Vinka!

Evo Vam se nakon dužeg vremena javljam s jednim razmišljanjem.

Za Svjetski dan siromaha papa Franjo poručio je svijetu sljedeće: „Gubitak posla i mogućnosti da smo blizu ljudima koje volimo, otvorili su nam oči za stvari koje smo držali samo po sebi razumljivima. U tišini naših domova ponovno smo otkrili značaj jednostavnosti. Naše su se oči iznova usmjerile na ono bitno. Otkrili smo na koji način osmisliti bratstvo i međusobnu pomoć.“

Prisiljeni smo razmišljati o onome o čemu prije nismo razmišljali. Brzi tempo života nam to nije dopuštao. Sada se pitamo kako žive djed i baka? Kako je susjedu koji ima tumor? Tko brine za beskućnike, ako je svijet u karanteni? Kako se ljudi suočavaju s bolestima tamo gdje nedostaje voda, higijena, dezinfekcijska sredstva (na primjer kao na Madagaskaru, u Indiji i drugdje)? Kako žive obitelji u kojima vlada alkohol i nasilje?

Možda smo postali osjetljiviji za ranjive osobe dok smo gledali prizore ostarjelih osoba u domovima i čuli njihov plač, jer im nitko ne smije doći u posjete? Možda nam je nedostajalo druženje s osobama s kojima smo se prije redovito sastajali.

Nemojmo dopustiti da nas brzina svijeta opet zatvori u naš „privatni svijet“ te nas opet ne nadvlada sebičnost. Upravo ta zatvorenost dovodi do kriza i lomova.

Papa kaže: „Dok ne oživimo osjetljivost za odgovornost prema čovjeku, nastavit će se ekonomske, financijske i političke krize.“

Isplati li se juriti za napretkom gazeći prirodu da bismo si uljepšali život, zapostavljajući odnose s ljudima da bismo gradili odnos s materijalom, s onim što je mrtva tvar? Gradimo kuće i stanove, iako zatim  ostaju prazni, grade se trgovački centri da bismo kupovali ono što nam ne treba. Važno je napredovati u karijeri, imati stvari koje su veće, bolje, udobnije i brže. A onda jedan nevidljivi virus u trenutku zaustavlja sva naša nastojanja. Zatvara nas među četiri zida da bismo ispitali sebe: isplati li se sve to? Uviđamo da smo skrenuli i da se hitno trebamo vratiti k onom bitnom, a to su odnosi i služenje ljudima.

„Gospodin spušta na nas blagoslov i uslišava molitvu ako je prati služenje siromahu. U tom služenju nas ne smiju odvraćati ni osobni interesi ni ne-osobne pastoralne i socijalne aktivnosti.“ Molitva bez djela nije dovoljna.  Premda se u vijestima mnogo govori o zlu u svijetu, postoji i dobro što ga ne zamjećujemo.

„Koliko takvih ispruženih ruku vidimo svaki dan? Nažalost, brzi tempo života sve više vodi do mlakosti i ravnodušnosti, dotle da više ne možemo prepoznati ono dobro koje se svaki dan nečujno događa oko nas.“

Ako želimo pružiti ruku i učiniti je oruđem ljubavi ne treba nam mnogo. Svatko može učiniti onoliko koliko mu prilike dopuštaju. Zacijelo može izgovoriti ljubaznu riječ, pozdraviti prolaznika premda ga ne pozna, dati kompliment prodavačici, dati sendvič beskućniku pred trgovinom, razmijeniti nekoliko riječi s onim kojega teže podnosimo.

Ako nemamo ništa drugo, imamo osmijeh – kaže papa. „Čak i osmijeh koji dijelimo izvor je ljubavi i način kako se ona širi. Neka pružena ruka bude uvijek obogaćena osmijehom koji izvire iz radosti i svijesti da smo Isusovi učenici.“

Još nešto. Za sv. Roka predvodio je kardinal Vinko Puljić euharistijsko slavlje u susjednoj župi, odnosno njezinoj kapeli posvećenoj sv. Roku. Na kraju propovijedi, a na njoj je govorio o glavnim grijesima u našem narodu kao što su psovka, mržnja, pobačaj i drugo, pozvao je svakog prisutnog vjernika da pred sv. Rokom donese odluku da će posebno raditi na iskorjenjivanju svoje glavne mane i da će svake večeri čitati sv. Pismo. Božja nas riječ je silna i ona nas mijenja, ako se s njome družimo. To bih predložio i vama, braćo i sestre.

Sada vas najsrdačnije pozdravljam i želim svakome od vas Božji blagoslov.

p. Dario Grbac, duhovnik

Možda Vam se sviđa i ovo:

Blagdan Duha Svetog

Sveti Duh i vinkovska duhovnost Predgovor Liturgijsko razdoblje između Uskrsa i Duhova obilježava ozračje radosti …