Nakon dokumentarnog filma prigodni nagovor izrekao je generalni vikar mons. Grbac, sa posebnim naglaskom na milosrđe u međuljudskim odnosima. Riječi iz evanđelja glase„ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, po tome će vas poznati“, vidi li se to među nama?, zapitao se mons. Grbac. Isusu nikada nitko nije bio nebitan, on je pokazao ljubav i prema ženi osuđenoj na kamenovanje, i Mariji Magdaleni je dao prigodu za novi početak, ni Judu nije udaljio od sebe i učenika iako je znao što će učiniti, tim gestama nam Isus pokazuje što znači „kao što sam ja vas ljubio“, te nam govori da tako i mi trebamo uvažavati i voljeti druge, i to napose one koje žive sa nama u obitelji, ili koje često susrećemo u župnim zajednicama; jer možda je lakše učiniti neko dobro djelo prema nekom nepoznatom nego prema osobi sa kojom se svakodnevno susrećemo. Isus nas poziva da čuvamo njegove zapovijedi, tako što svjedočimo, živimo ono što nam te zapovijedi govore. U našem odnosu prema bližnjemu nema ljubavi ako ne živimo po Božjim zapovijedima. U kontekstu citata „veće ljubavi nitko nema od ove da život svoj položi za druge“ predavač je spomenuo i gestu našeg blaženika Miroslava Bulešića koji svoj život nije smatrao vrjednijim od kršćanskih vrednota. Uslijedio je prigodni ispit savjesti te mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja. Duhovna obnova  završena je misnim slavljem koje je predvodio mons. Grbac u suslavlju sa župnikom domaćinom, preč. Mužinom. U ovo predvečerje blagdana Krista Kralja, na kraju jedne crkvene godine, vrijeme je da se osvrnemo malo unatrag, da vidimo gdje smo stigli sa svrhom da bi vrijeme pred nama bilo još bolje. Udruga sv. Vinka je ta koja uvijek mora imati razumijevanja, poštovanja ljubavi za druge, to nije lako, ponekad se čovjek zapita zašto ne bi drugi, i institucije činile više pa da ne bude toliko potrebitih; no gledajući primjer Isusa Krista pozvani smo činiti dobro, najviše što možemo, a dalje od toga čini Bog, na nama je da učinimo koliko nam naše ljudske sposobnosti, koje smo od Boga primili, omogućavaju. Važno je dakle zastati, vidjeti što je učinjeno, da bi se novu crkvenu godinu, vrijeme došašća, radosnoga iščekivanja Isusovoga rođenja, ali i vlastitoga susreta s Bogom moglo što bolje doživjeti. Crkva nam u danima pri kraju jedne crkvene godine uvijek daje da promišljamo o posljednjim stvarima, o uskrsnuću, sudnjem danu, o životu vječnom. Evanđelje govori da vjerovati u uskrsnuće nije lako, no jesmo li svjesni što znači izraziti tu vjeru? Jesmo li svjesni da izraziti vjeru u uskrsnuće znači sada drukčije živjeti, ovdje i sada, naglasio je propovjednik. Isusu, prenosi s. Luka u evanđelju, prilaze Saduceji, oni koji su ismijavali ideju o uskrsnuću,postavljaju mu pitanje o sedmero braće i jednoj ženi, sa upitom kome će ona u vječnosti pripadati. No oni koji budu dostojni života vječnoga niti se žene niti udaju, život vječni nije preslika ovoga života. Život u uskrsnuću zapravo znači život s Bogom, u Božjoj blizini, u blizini i prisutnosti Isusa Krista, to je raj, to je blaženstvo, i već sada smo dionici raja ako smo sa Isusom. Nemojte se brinuti kako će to biti tamo, to nije toliko bitno, više se brinite hoćete li biti dostojni života vječnoga. A kako se postaje dostojni života vječnoga? Tako da se slijedi Isusa Krista. Isus Saducejima tada, i nama danas govori kao nije najvažnije pitanje što će i kako biti u raju, važnije je brinuti se hoćemo li zavrijediti ulazak u Život Vječni. Da li je ono što sada činim moj zalog za život vječni? Jesu li moja dobra djela moj ‘kapital’ koji ću donijeti pred Boga? Hoću li pred njega doći sa dobrim djelima, požrtvovnošću, ljubavlju, ili ću moći staviti pred Boga samo svoju sebičnost, oholost i zavist? To znači biti dostojan Života Vječnoga. To je ključno pitanje na koje bi trebalo svojim životom odgovoriti. Isus se u nastavku spominje i Staroga Zavjeta, ustvrdivši da on nije Bog mrtvih nego Bog živih. Upravo je to ključno pitanje kojese postavlja i nama: da li je za nas Bog u kojeg vjerujemo Bog mrtvih ili Bog živih. Ponekad se stječe dojam da vjerujemo u Boga mrtvih. Dobro je da vjerujemo u molitve i mise za pokojne, no pitanje je da li nas to potiče na bolji život, sada, u ovome životu? Pozvani smo prije svega tu, u ovome životu živjeti svoj kršćanski poziv, tu se brinuti za svoje stare i nemoćne. Sada smo to pozvani činiti, naglasio je mons. Grbac. Kakovoga Boga mi svjedočimo? Kakvoga Boga prepoznaju u nama naši bližnji gledajući u nama kršćanski život? Mi vjerujemo da je Bog, Bog živih, i da smo sada i ovdje pozvani doista u Njegovo ime, živjeti svoju vjeru u uskrsnuće.

Po čemu se mi prepoznajemo kao oni koji vjeruju u uskrsnuće, da li ta vjera u uskrsnuće prepoznatljiva u našem životu, da li ona utječe na naš život? Da li ćemo zato jer vjerujemo u uskrsnuće, jer znamo da ovo nije zadnje, biti bolji prema bližnjima? da li će zbog te vjere, zbog toga uvjerenja naš život sada biti drugačiji? Trebao bi biti. To znači vjerovati u uskrsnuće i biti dostojan života vječnoga, to znači imati snage i hrabrosti, sada i ovdje imati hrabrosti živjeti svoj kršćanski poziv, i onda kada te vrijednosti nisu općeprihvaćene. Ali mi nećemo odustati od pravih vrijednosti, jer znamo da one vode životu vječnom, jer znamo da je to zalog koji ćemo donijeti pred Boga, naša dobra djela, naša dobrota prema čovjeku, naša ljubav prema bližnjemu koji je u potrebi, naše razumijevanje i poštovanje prema onima koje nitko drugi ne razumije. To su naša djela sa kojima mi dolazimo pred Boga, to nas čini dostojnima života vječnoga, zaključio je propovjednik.