Pouzdanje u Boga

Javier Chento:

Pouzdati se u Boga u vremenima nesigurnosti

 

Frederik je mnogo pisao za svojih 40 godina života. Ovi tekstovi koji nam dolaze iz ne tako daleke prošlosti, odraz su obiteljske, društvene i crkvene stvarnosti koju je on živio. U mnogim vidovima je ona analogna s onim što mi danas živimo, osobito glede nejednakosti i nepravdi koje podnose milijuni siromašnih osoba u našem svijetu.

 

Tekst Frederika Ozanam:

Hoćemo ono što Bog hoće, i nesigurnost. Nesigurnost je upravo kušnja da vidimo koliko povjerenja imamo u njega. On čini nesigurnim naš život i smrt, čak i krjepost. Htjeli bismo biti sigurni za naš dohodak u sljedećoj godini, a nismo sigurni ni za sutrašnje sunce. Htjeli bismo računati na sreću, a ne možemo jamčiti ni za osam dana zdravlja. Oduzimajući nam ljudsku podršku, Providnost čini da osjetimo kako se ona brine za nas. Ona je poput majke koja odnosi stolicu na kojoj je sjedio njezin sin, kako bi ga držala u krilu.

Pismo supruzi Améliji Soulacroix,
27. srpnja 1844.

 

Tumačenje:

Sredinom srpnja1844. Amélija krene za Dieppe, jedan grad na obali, oko 200 kilometara udaljen od Pariza, radi liječenja nekih smetnji od kojih je trpjela kupajući se u moru. Frederik je ostao u Parizu radi posla. Kratko ju je posjetio 21. i 22. srpnja. Nakon njegova povratka piše mu gotovo svaki dan. U pismu od 27. srpnja informira ga o usvojenim mjerama da ga imenuju za profesora književnosti na Sorboni, nakon Claude-a Fauriel (umrlog 15. srpnja) . U stvari smrt Fauriela je značila ovo: da nije dobio mjesto profesora, mogao je izgubiti svoj položaj kao profesor u zamjeni, na štetu onoga što je njegov zamjenik htio učiniti. Naravno, prihvatiti katedru na sveučilištu bila bi velika ekonomska utjeha za bračni par i jamčila bi njihovu buduću stabilnost. U tom kontekstu napisao je prethodni odlomak.

 

Frederik stavlja svoje uzdanje u Boga u svakoj situaciji svoga života, i uslijed nesigurnosti za budućnost koja je nejasna. On zna da Bog brine o svojim stvorenjima, napose o svakom svom djetetu, i da se u trenutcima kušnje neće nikada razočarati u Bogu koji je beskrajno sućutan.

 

Ozanam je usvojio i nosio u svom životu sljedeće biblijske retke koji nas pozivaju da svoje pouzdanje stavimo u Boga povijesti /…/:

“Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Prođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće“. Izaija 43,2.

“Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću“. Izaija 49,15.

Sveti Vinko Paulski vrlo sličnim riječima potiče kćeri kršćanske ljubavi u jednoj od svojih konferencija da imaju pouzdanje u Božju providnost:

Imati povjerenje u Providnost znači očekivati da Bog brine o svima koji mu služe, kao što muž brine o ženi i otac o sinu. Upravo tako Bog brine o nama i mnogo više. Ne trebamo činiti drugo već pouzdati se u njegovo upravljanje, kao što čini dijete u rukama bolničarke. Ako ga stavi na desnu ruku, ono je sretno; ako ga stavi na lijevu ruku, ono je sretno; dok ga doji sretno je. Tako i mi trebamo imati to pouzdanje u Božansku providnost, jer ona brine o svemu što se odnosi na nas, kao što se dadilja brine o djetetu i muž o ženi; tako se i mi trebamo potpuno prepustiti njoj, isto kao što je dijete povjereno njezi majke i kao što se supruga oslanja na muža da će brinuti o njezinom dobru i o čitavoj kući … Razlog koji nas obavezuje pouzdati se u Boga je taj što znamo da je on dobar, da nas jako voli, da želi naše savršenstvo i naše spasenje, da misli na naše duše i naša tijela, da nam hoće dati sva dobra nužna za jedno i za drugo.  SVP È, IX-2, 1049.

 

Nasljedovatelj Isusa Krista znade da je sav njegov život u rukama Oca koji proviđa, koji je pažljiv na naše potrebe i koji sluša našu molitvu:

“I ovo je pouzdanje koje imamo u njega: ako što ištemo po volji njegovoj, uslišava nas“.  1 Iv 5,14.

Ne uspijevamo uvijek ostvariti ono što želimo i što nam treba, ali imamo pouzdanje – i u najodvratnijim situacijama – da je sve što se događa dio Božanskog plana koji naslućujemo, ali ne poznajemo. Isus Krist traži da se pouzdamo u tog ljubaznog Oca i ne zabrinjavamo se za stvari koje prolaze. Radimo na izgradnji Božjeg Kraljevstva na zemlji, znajući da će Bog brinuti za nas i u protivštinama, patnjama ili bolestima:

            „Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?“ Mt 6,25-26.

 

Papa Franjo je, tumačeći ovaj tekst, ovako razmišljao:

Misleći na tolike osobe koje žive u privremenim uvjetima, ili u bijedi koja vrijeđa njihovo dostojanstvo, ove nam Isusove riječi mogu izgledati apstraktne, ako ne i varljive. Ali u stvarnosti one su više nego ikada aktualne! Podsjećaju nas da ne možemo služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu. Dok svatko nastoji nagomilati za sebe, nikada neće biti pravednosti. Dobro ovo čujmo! Dok svatko nastoji nagomilati za sebe, nikada neće biti pravednosti! Ako pak, pouzdavajući se u Božju providnost, zajedno tražimo njegovo Kraljevstvo, tada nikome neće nedostajati ono nužno za dostojan život. /…/ Kako nikome ne bi nedostao kruh, voda, odjeća, kuća, posao, zdravlje, potrebno je da se svi priznamo djecom Oca koji je na nebesima, naime braćom među sobom i da se ponašamo prema tome.
Homilija u nedjelju 2. ožujka 2014.

 

Ako se uzdamo u Božju providnost, onda je u našim rukama da ova providnost dosegne sve, napose najpotrebnije. Nekoliko godina kasnije Papa je još jednom inzistirao na istoj ideji izraženoj u Božjoj riječi i u riječima Svetog Vinka:

Prvi korak u kršćanskoj molitvi je predanje samih sebe Bogu, njegovoj providnosti. Kao kad kažemo: „Gospodine, ti sve znadeš, nema potrebe da ti pričam o svojoj boli, samo te molim da budeš tu kraj mene: Ti si moja nada“. Zanimljivo je opaziti da nas Isus u govoru na gori, čim je predao tekst „Očenaša“ potiče da ne budemo zabrinuti za stvari. Izgleda proturječno: najprije nas uči da molimo za svagdanji kruh, a onda kaže: «Ne budite zabrinuti govoreći: što ćemo jesti? Što ćemo piti? U što ćemo se obući?“ (Mt 6,31). No proturječnost je samo naizgled: molbe kršćanina izražavaju pouzdanje u Oca; i upravo to pouzdanje čini da molimo za ono što nam treba bez zabrinutosti i nemira.
Opća audijencija 27. veljače 2019.

 

Frederik znade da usred nesigurnosti može računati s milosrdnim Bogom. Osobito u trenutcima straha znao se povjeriti  Ocu sviju, staviti svoj život u Božje ruke i prihvatiti njegovu volju, kolikogod ona izgledala teškom i neshvatljivom. To je iskusio osobitom tvrdoćom kada je, svjestan da mu preostaje malo vremena za život, napisao svoju „Molitvu iz Pize“ u kojoj je molio Boga da mu podari dovoljno vremena za odgoj kćeri. No i u tim trenutcima jake uznemirenosti uspio je moliti govoreći:  Hoćeš upravo mene. Pisano je na početku knjige da trebam vršiti tvoju volju. I rekoh: „Dolazim, Gospodine“. Ako si me pozvao, dolazim i nemam pravo tužiti se.
Piza, 23. travnja 1853.

 

I mi sada živimo u razdoblju teških društvenih i osobnih problema. Mnogi će svoju situaciju vidjeti u ogledalu Frederikove situacije. Neka nas njegov primjer motivira da s pouzdanjem hodamo kroz život, znajući da će Bog održati svoje obećanje … premda ne razumijemo njegove planove.

 

Prijedlozi za osobno razmišljanje ili dijalog u skupini:

 

U složenim situacijama, u trenutcima nesigurnosti i boli, kakva je naša osobna i zajednička molitva?

Koju poruku nade dajemo onome koji je u teškoći, koji je bolestan ili blizu smrti?

Na koji način aktivno sudjelujemo u izgradnji Božjeg Kraljevstva, uzdajući se u njegovu providnost, kako nas uči papa Franjo?