Epidemija

Javier F. Chento: Prvi članovi Društva Svetog Vinka Paulskog i pandemije

Sveti se Vinko morao susresti s kugom koja je sredinom 17. st. opustošila Francusku, sjeverni dio talijanskog poluotoka i Poljsku: „Misionari se suočavaju s ratom, nestašicom i kugom od 1630. do 1645.; 10 misionara i mnoge kćeri kršćanske ljubavi krenuli su u Pikardiju i Šampanju. Sam je Vinko posjetio ta mjesta i vidio štetu koju je prouzročila epidemija i urađeni posao (…).Siromaha je bilo posvuda. Vinko i Lujza organizirali su pomoć.

U 19. st. epidemije su bile različite, uzrokovane poglavito od kolere i velikih boginja. Francusku je osobito pogodila 2. epidemija kolere (1827-1835). Dogodila se upravo u vrijeme osnutka 1. Konferencije kršćanske ljubavi koja je ubrzo bila poznata kao Društvo Sv. Vinka Paulskog. Za jedne konferencije povijesti Frederika Ozanama duboko je pogodila optužba upućena Katoličkoj Crkvi da čini malo ili ništa u korist potrebitih. Ozanam je nato rekao: „Optužbu smo zaslužili“. To da je doživio pandemiju kolere u Parizu bio je jedan od razloga koji su ga nadahnuli da nešto učini za one koji su u potrebi ili su živjeli u siromaštvu.

18. travnja piše majci:

Kolera se strašno raširila (u Parizu), u 14 dana pogodila je 3.075 osoba i uzrokovala smrt 1.200 osoba. Jučer je 717 pacijenata proglašeno bolesnima i na trgovima se vide kola s 5, 10 ili 15 lijesova (…). Strašno! Konferencija kojoj pripadam odobrila je svotu od 15 franaka koju smo skupili …

26. svibnja 1832. opisuje napore studenata pariškog sveučilišta u pomaganju osoba pogođenih kolerom:

Posvuda se sabire za one koji trpe od kolere, za siročad i drugo. Nitko to u savjesti ne može odbiti; sjedinjuje nas oduševljenje i tako se novčanik isprazni, ali se bar taj novac ne rasipa; jednog će se dana vratiti.

U to je vrijeme Frederik boravio u jednoj sobi kuće koja je pripadala Andre’ – Marie Amper-u, glasovitom francuskom matematičaru i fizičaru. Budući da je tih dana bio velik broj žrtava, profesor je svakog poslijepodneva govorio Frederiku: „Ozanam, ako me večeras kolera ugrabi, udarit ću štapom. Ne dolazite mi u pomoć, već odmah potražite moga ispovjednika“.

U Parizu u tom razdoblju „kolera sije smrt i strah“. Ponekad se dnevno izbrojalo i do 1.300 mrtvih. Epidemija je gotovo posve progutala jednu stranu ulice Rue des Fosses – Saint-Victor, dok je druga strana na kojoj se nalazila kuća g. Ampera izgleda ostala sigurna. Ozanam piše svojoj majci redak iz službe Povečerja: „Tisuće će pasti na tvojoj ljevici i deseci tisuća na tvojoj desnici“. No smrt se neće približiti, jer si rekao: „Gospodine, ti si moje uzdanje; izabrao si Svevišnjeg za svoje utočište“! Ne posjedujemo više to pismo koje je gđa Ozanam čitala svim svojim prijateljima u suzama i s neizrecivom nježnošću.

1. Rozalija Rendu koja je odigrala važnu ulogu u prvo vrijeme SSVP-a, pomagala je u Parizu i osobama pogođenim kolerom:

Prostori koje je (sestra Rozalija) imala na raspolaganju bili su maleni …; klinika, ljekarna, trgovina odjeće, kuhinja po povoljnoj cijeni, škola …. Epidemija kolere (1832) otkrila je izvanredne organizatorske sposobnosti majke poglavarice. Ti su prostori polako postali „srce četvrti“… .

Te se 1832. godine o. Lacordaire, dominikanac, veliki Ozanamov prijatelj i podržavatelj SSVP-a „morao obući kao laik da bi mogao ići u koju parišku bolnicu radi ispovijedi jednog ili dva umiruća“ zbog ogorčenja koje je izolacija nametnula.

Pandemiju spominje Ozanam prijatelju Josipu Arthaud-u u pismu od 22. Kolovoza 1835.: „Ovdje živimo pod stalnom prijetnjom kolere. Žrtva i bijeg – oba su izbora valjana. Narod očajava kako se bolest širi. Ako nas Gospa od Fourviere ne zaštiti od epidemije, neka nam se Bog smiluje!“

21. rujna 1835. Ozanam piše Henriku Pessoneaux-u i opisuje izolaciju zbog kolere – situaciju sličnu sadašnjoj koju je prouzročio Covid-19: Strah od kolere učinio je srce hladnim kada se susretnemo; živimo izolirani i nedruštveni; nikakva večera s prijateljima, nikakva šetnja poljem, (ništa od večere…).

Kolera je dospjela i u Lion, gdje se  Ozanam nalazio 23. rujna 1835. Ovako je pisao Franji Lailler-u:

„Kolera koja je tako strašno kaznila južne provincije, čini se da napreduje prema našim vratima. Stigla je u Rodan, 15 lega od našeg grada, uzrokovavši prije svog dolaska mnoštvo izbjeglica koji su nam donijeli strašne priče, ulivši nam gori strah od samog zla. Naš narod, srdačan i lako pod utiskom, duboko je dirnut. Dok su neki neotesani i grubi duhovi pokušali proširiti glasine o otrovanju i spremaju se odgovoriti na invaziju čini se neredom i nasiljem, vjerno se mnoštvo okupilo kod Gospe de Fourviere i kleknulo na otvorenom u atriju crkve pjevajući pjesme pune bola; istovremeno su mnoge osobe nošene ljubavlju prema bližnjemu došle skrbjeti za siromahe kada je stigla epidemija; više od 1.500 se osoba unaprijed upisalo“. Među onima koji su se ponudili kao dragovoljci da pomognu siromasima boli su i članovi SSVP-a.

U Listu Društva Sv. Vinka Paulskog iz 1849. Godine Frederik Ozanam opisuje rad drugova za vrijeme epidemije. Dva mjeseca pod vodstvom sestre Rozalije neki su od njih radili „upravo kao i prvi utemeljitelji Društva, petnaest godina ranije“. U isto vrijeme i iz istih motiva Frederik organizira skupinu mladih: „12. travnja 1849. Zajedno sa svojim drugovima generalno vijeće osnovalo je društvo od 40 hrabrih duša“ za pomoć onima koje nisu mogli odvesti u bolnicu. Sljedeća Generalna skupština održana 19. lipnja iznosi podatak da je broj od tih prvih pomoćnika SSVP-a narastao na 110.

Žalostan je bio pogled na grad. Evo Ozanamova opisa:

Za par noći ispraznile su se čitave ulice, ali se istovremeno posvuda skupljala žetva milosti (…). Svaki je želio umrijeti uz svećenika kraj sebe. (…). Bilo je dirljivo gledati one mlade koji su nošeni mišlju na slavu Spasitelja, (…) išli pomagati bolesne i pokapati mrtve“.