Meditacije


PISMO VRHOVNOGA POGLAVARA O. GREGORYJA GAYA 
ZA KORIZMU 2016.

 PISMO VRHOVNOGA POGLAVARA O. GREGORYJA GAYA
 
Rim, Korizma 2016.
Draga braćo i sestre, članovi Vinkovske obitelji!
 
 
Korizma: vrijeme za post
 
Jedna priča: U vrijeme posjeta Venezueli gdje sam susreo članove različitih ogranaka vinkovske obitelji, ljudi su razgovarali o društvenoj i ekonomskoj krizi koju proživljava zemlja te o njezinim utjecajima na svakodnevni život. Stanovnici moraju u dugačkim redovima čekati da bi kupili najpotrebnije živežne namirnice kao kruh, mlijeko, rižu, grah itd.; ljudi moraju u dugim redovima čekati na kupnju sapuna, zubne paste i ostalih higijenskih potrepština; ljudi u dugim redovima čekaju da bi nabavili lijekove i medicinski pribor/sredstva; ljudi u dugačkim redovima moraju čekati na autobusnim stajalištima zbog prorijeđenoga voznog reda uvjetovanog manjkom potrošnih dijelova i zamjene dotrajalih guma na javnim vozilima; čeka se u dugačkim redovima za putne dozvole (vize), a redovi u zračnim lukama još su dulji. Na sve to čeka se satima bez ikakvoga jamstva da taj tko čeka neće čuti strašne riječi: nemamo više kruha (ili drugo što se čeka!). Ta rečenica znači da će trebati čekati do sljedećega tjedna, a moguće je ostati u „dugačkomu redu“, samo ako je broj s osobne iskaznice točno usklađen s danom predviđenim za budući tjedan. Međutim, ljudi su u isto vrijeme govorili i o pozitivnim učincima krize, ističući činjenicu da je to osnažilo veze solidarnosti. Jedan od naše subraće kaže da im je aktualna situacija pomogla usvojiti skromniji način života i zajednicu učiniti bližom siromasima. Takvu društvenu, ekonomsku i političku situaciju s pozitivnim i negativnim vidovima možemo shvatiti kao prijelaz po križu (kriza) do uskrsnuća (solidarnost i poistovjećivanje sa stvarnošću onih koji su siromašni).
 
Isusova priča/pripovijest/: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1, 14). Bog koji je sama ljubav, milosrdan i suosjećajan, nikada nije napustio čovječanstvo. Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. (Heb 1, 1­2). Isus se umiješao međumnoštvo koje je oformilo dugačke redove isključenih iz društva. Isus je nahranio mnoštvo i ne samo da nitko nije bio otpravljen praznih ruku, nego su prikupljene košare i košare preostataka (Mk 6, 34­44). Isus je svoj bezuvjetni oprost proširio na grješnike, sedamdeset puta sedam (Mt 18, 22) i poticao svoje učenike da također i oni budu suosjećajni naspram svojoj braći i sestrama kao što je Bog bio prema njima (Lk 6, 36). Od časa njegova Utjelovljenja ­ Isusa se danas može sresti u svim dugim redovima čekanja na kakve nailazimo po bezbrojnim gradovima svijeta, udugačkim redovima muškaraca i žena koji u svako doba dana vape da budu prepoznati punopravnim članovima društva.
 
Nova priča: Da, korizma je vrijeme za post, a tijekom ove Godine milosrđa našpost mora poprimiti nov oblik, tj. voditi k osobnom i zajedničkom obraćenju. Naš post bi trebao biti takav da nam se nikada ne bi moglo predbaciti zbog „pasivnosti, popustljivosti ili grješnog sudioništva s obzirom na situacije nedopustive nepravde ili prema političkim režimima koji je podržavaju“. (Radost Evanđelja, 194). Naš post mora nas prožeti, dodirnuti nas u samim dubinama bića dotle da bismo uzmogli ponovno čuti i razumjeti vapaje svoje braće i sestara. Tada ćemo, čuvši te vapaje, trčati kao da se radi o požaru.[1] Sjećajmo se, međutim, da dok izgrađujemo povezanost s onima koji su na rubovima moramo ući u njihove osjećaje… truditi se omekšati svoje srce i učiniti ga osjetljivim za patnje i bijede bližnjega te moliti Boga da nam podari istinski duh milosrđa, duh vlastit (svojstven) Bogu (Coste XI, str. 340­341). Nek’ post tijekom ove korizme nama ­ članovima vinkovske obitelji ­ pribavinovo srce, srce od mesa, srce koje nam omogućuje graditi uvijek snažniju povezanost s našim gospodarima i učiteljima, sa zaboravljenim muškarcima i ženama po cijelomu svijetu. Nek’ se post tijekom ove korizme odrazi na nas i postane iskustvo slično onome kakvo proživljavaju naša braća i sestre Venezuele, bude naš prolaz križem (naše osobno stanje krize) prema uskrsnuću (solidarnost i snažnije poistovjećivanje sa stanjem onih koji su siromašni).
    
  
         Korizma: vrijeme za molitvu
 
Priča: Prošloga mjeseca, prigodom svetkovine Bogojavljenja, otišao sam u crkvu Notre­Dame de Prime­Combe, u svetište što ga poslužuju subraća Provincije Toulouse i pastoralna skupina dobro osposobljenih (školovanih) laika. Svojevremeno se tu okupljalo otprilike 50.000 osoba radi slavljenja blagdana. U naše doba jedva/tek 300 osoba dolazi iskazivati štovanje Gospi (Notre­Dame), a svake nedjelje, u granicama mogućega, jedan subrat slavi Euharistiju. Bio sam duboko ganut jednostavnom vjerom nekolicine od 50­ak vjernika što su se okupili radi slavljenja Euharistije. Svi su u dobi od 60 ili više godina (nijedna mlada osoba nije bila prisutna). Jedna skupina benediktinaca koji, od 1990. žive u jednoj od zgrada smještenoj na našemu imanju, dijeli život s tom zajednicom vjernika. Međutim, ta je skupina benediktinaca sasvim posebna zajednica. Svaki član živi s izvjesnim hendikepom (invaliditetom). Uza sve to, ti ljudi provode radostan i jednostavan život te pučanstvu u okruženju pružaju snažan primjer na kakav se način rad i molitva mogu isprepletati/prožimati/.
 
Isusova priča: Isus se često povlačio iz mnoštva i od svojih učenika da bi proveo vrijeme u molitvi. Govorio je svojim učenicima: Molite za one koji vas progone (Mt 5, 44), a osobno je molio da svi budu jedno, kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi (Iv 17,21). Poznat nam je tekst Isusove tjeskobne molitve u Getzemanskom vrtu (Mk 14, 32­42). Istodobno, Isus je pohvalio carinikovu poniznu molitvu: Bože, milostiv budi meni grješniku i izjavio da je taj carinik otišao opravdan svojoj kući, jer koji seponizuje bit će uzvišen (Lk 18, 9­14). Isus isto tako pohvaljuje velikodušni dar siromašne udovice koja je išla u Jeruzalem na molitvu (Mk 12, 43­44). Prije odlaska s ovoga svijeta Isus je svojim učenicima ostavio molitveno nasljeđe koje dvije velike želje usmjerene na Boga spaja s trima molitvenim vapajima usredotočenima na osnovne žurne potrebe čovječanstva. Isus upućuje/izriče/ Ocu dvije želje svoga srca: Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje. Potom slijede tri molitvena vapaja: kruh naš svagdanji daj nam, oprosti nam grijehe i ne uvedi nas u napast.[2]Snagom Utjelovljenja Bog razumije naše potrebe, razumije da smo slomljeni i ranjeni, a sve ove stvarnosti po Isusovoj su osobi predstavljene Ocu!
 
Nova priča: Da, korizma je vrijeme molitve i naša molitva kao i naš post mora isto tako poprimiti nov oblik tijekom ove godine Milosrđa koja nas usmjeruje (vodi) osobnom i zajedničkom obraćenju. Bez dužih trenutaka klanjanja, molitvenog susreta s Božjom riječju, bez iskrenog dijaloga s Gospodinom, naše zadaće lako postaju besmislene; gubimo snagu zbog umora i teškoća i naš se žar gasi. Crkva ima prijeku potrebu za dubokim dahom molitve (Radost Evanđelja, br. 262). Naša molitva i post daju smisao našem služenju i naše služenje daje smisao našoj molitvi i postu. Nadam se da ćemo tijekom ovih 40 dana korizme uspjeti osigurati vremenane samo za osluškivanje vapaja, ne samo za služenje i evangeliziranje siromaha, nego da ćemo i moliti sa siromasima. K tome, nismo li svi mi, isto kao i članovi benediktinske zajednice Notre Dame de Prime­Combe, to jest ­ nismo li i mi na neki način ranjeni i potrebni ozdravljenja, nije li i nama potrebna molitva drugih? Stoga nas, kao i benediktinske monahe, naši hendikepi ne moraju sprječavati da doprinosimo izgradnji svoje zajednice, udruge, družbe.
 
         Naposljetku, ne bismo li se i mi mogli ugledati u ustrajno traženje Pape Franje i zamoliti ljude: molim vas, molite za mene? Kada bismo pozvali siromahe u naše kuće i s njima razmijenili vrijeme molitve? Htio bih vas ohrabriti da to učinite, a poslije, tijekom uskrsnog razdoblja, mogli bismo međusobno razmijeniti doživljeno iskustvo molitve s našim gospodarima i učiteljima. Nek’ nam naša molitva i post tijekom ove korizme 2016. pomognu/omoguće/ umrijeti s Kristom kako bismo s Njim uskrsnuli u nedjelju Uskrsnuća i zapjevali svoj Aleluja!
 
Vaš brat u svetom Vinku,
o. Gregory Gay, CM
Vrhovni poglavar
 
 
Prijevod s francuskoga:
S. M. Arkanđela Smoljo

 

D U H O V I

duhovi-vitraj
U cistercitskom samostanu Stična promatram vitraž koji je sada u gotovo potpunoj tami, ali istina koju on prikazuje ne može se sakriti. Ona je jasna, živa, viče, šapće jer Duh Sveti sve to izražava. Nekada je poput oluje ili vihora, plamena ili tišine. Kada utihnu moje riječi počinje govoriti tišina Duha Svetoga. Počinje tišina prvih Duhova pedeset dana nakon Uskrsa. To je za ovaj svijet potpuno nevjerojatno da Bog sam sebe svijetu zauvijek daruje po svome Duhu i nevidljivo djeluje u svakom životu. Djeluje u životu vjernika, ali i u životu nevjernika. Na vitražu dok je još bio dan sam vidio apostole presretne s krupnim očima, iznenađene ali sretne i pune Duha. Iznad glave svakog apostola je i plameni jezik. To je jedan od znakova Duha Svetoga. Ne mala iskra, dim ili pepeo nego pravi plamen. Preko njih taj plamen je neugasiv, on gori u svijetu, gori u životima vjernika, gori u događajima Crkve. Nikad se ugasiti neće, jer taj Duh je vječan. On želi da otvorimo svoje spoznaje i da primimo toga Duha da gori u nama. Da naša duša tim plamenom biva svaki dan iznova zahvaćena, ne jednom što se dogodilo apostolima, nego uvijek iznova jer ga mi primimo i gubimo.
 
Duše Sveti uđi u moje srce, ostani u njemu i gori a ja ću učiniti sve da se tvoj plamen ne ugasi nego povećava. Pomozi da spriječim i uklonim iz svog života sve ono što što tvoj Duh gasi a da povečam i činim sve ono što ga jača. To je sigurno molitva, to su dobra djela, nesebična ljubav, dijeljenje i milosrđe.
 
Marija je u sredini i istaknuta je. Ona komunicira Duha Svetoga i daje ga Crkvi. Hvala ti Marijo što si primila Duha i što si ga spremna raspršivati po svim dijelovima svijeta, u svim vremenima, u svim ljudskim srcima. Molim te Marijo učini srce moje po srcu svome da bude spremno prihvatiti Duha Božjega poput tebe, koja si ga prihvatila na početku a sada i na kraju Isusovoga puta kadaIsus stavlja točku na kraju cijelog svog poslanja ispunjavajući svoje obećanje dano učenicima. Ti Marijo si opet čuvarica Duha Svetoga. Pomozi da on obuhvati cijeli svijet, da po molitvama tvojih vjernika Božji Duh zavlada u svijetu. Da on bude pobjednik nad silama i tamama svijeta. Bože hvala ti za tvoga Duha kojeg si nam poslao preko apostola, Marije, svećenika, pape…
 
Evo naš novi, ljubljeni papa, skromni, dobri, pobožni i mudri papa Franjo uskoro će na misi u Sarajevu Božjega Duha prenijeti tisućama okupljenih. Ražariti će ga u njihovim srcima a oni će se puni toga Duha vratiti u svoje domove, razrede, klubove, radna mjesta, škole… i onda će on plamtjeti. Bože hvala ti što si po nadahnuću kardinala izabrao papu Franju punog Duha. Neka on gori u njemu, a po njemu u srcima svih koji će njegove riječi šlušati i čuti.
 
Duše Sveti, hvala ti za ove trenutke sabranosti, nadahnuća, tišine …
 
Miroslav Radiić

USKRSNI TRAGOVI

Šetam po poljima blizu samostana u Stični. Sve oko mene prekriveno je snježnom bjelinom. Priroda s malim kašnjenjem čeka trenutak buđenja. Ovo je samo mali uzdah prije pravoga proljetnog bujanja života, sađenja, klijanja i rasta. Osjećam se ispunjeno, radosno i sretno. Duša mi je proširena na sav ovaj prostor. Planine i doline, kuće poput gljiva. Prizori potiču na misao o radosti života, priroda kao da se smiješi, a ja joj uzvraćam osmijeh. Ne treba puno da bi se bilo sretan, samo ovdje biti i otvoriti oči i radovati se snijegu, plavomu Nebu, letu orla i aviona na različitim visinama. Istodobno otvoriti i oči duše i srca i dopustiti da ovaj mir i ljepota koju nam je Bog darovao obuhvate i prožmu svu moju nutrinu. Upravo to sada činim, molim i želim. Kada bih mogao ovaj trenutak odmah podijeliti s vama, meni dragima, ma gdje bili?
To Nebo daruje zemlji i kaže: ja sam gospodar vremena, ja odlučujem, a vi surađujte sa mnom, čuvajte ovu ljepotu, ostavite je očuvanu i drugima da i njima uljepšava život. Ne ćete nositi sa sobom ni komadić zemlje, ni drveće, ni kuće, nego ćete sve ostaviti tu. Nije svejedno u kakvu stanju prirodu ostavljate. Neka ostane još ljepša za one koji dolaze da i oni mogu radosno i otvorenih očiju promatrati ova čuda koja sam za tebe, čovječe, stvorio i zato ti jesi onaj koji uživa u svemu ovome, ali nisi pravi vlasnik prirode. Potpuni vlasnik sam ja, Svemogući, koji sam to stvorio, a ti, čovječe, budi moj suradnik, budi moj prijatelj. Ja ti pružam ruku pozdrava na ovaj način šaljući ti prekrasan dan.
Hvala ti, Isuse, na ovomu daru. Hvala ti na Velikome četvrtku koji je ostao zauvijek na zemlji zapamćen po tvojoj ljubavi, po tvome davanju nama i što si htio s nama ostati zauvijek. Ne jednom, ne samo za jedan narod, nego zauvijek za sve narode. Kad god lomimo sveti kruh tvoje ljubavi, ti si (ne)vidljivo prisutan s nama kao što si bio i s dvojicom učenika na putu u Emaus. I ovaj put koji gledam ispred sebe poput je puta kojim se vraćam u samostan gdje ćemo uskoro lomiti kruh života i blagovati. Želim tu radost posvjedočiti i zahvaliti Isusu za ovaj Veliki četvrtak, ali i za petak, jer petak donosi muku i križ koji potiču na žrtvu.
Prolazim pokraj groblja i zaustavljam se odati priznanje svima koji su ostavili svoj život ovdje. Mnogi su ostavili i neki trag, možda trag stopa u pijesku ili u snijegu. Možda je to trag duboke brazde dobrote svima vidljiv. Molim za njihove duše i pokoj. Misao mi odleti i do grobova mojih pokojnih roditelja kojih se sjećam ovoga trena koji su me rodili jednoga Velikog četvrtka prije pola stoljeća i zahvaljujem im za dar života. Zahvaljujem za njihov život, za dobrotu, mudrost, vjeru, ljubav… koje su dali meni i mojoj braći i sestrama. Čekajte malo, roditelji dragi, pa ćemo se opet vidjeti. Ne ćemo čekati dugo jer godine su u Božjim očima kao trenutak, treptaj ili uzdah.
Ja nastavljam ovdje živjeti do volje Božje, kako ste znali reći. Nadam se da imam još puno vremena za činjenje dobra, za ljubav, žrtvu i molitvu. Upravo po vašim životnim uputama meni ja sam ovdje. Vi ste otvorili u meni vrata vjere, a ja ih otvaram dalje. Ovdje ta vrata otvaram širom da valovi duha zapljusnu moju dušu i ostave trag koji će biti prepoznatljiv pri povratku među najmilije. Želim da po mojoj sreći drugi u susretu sa mnom dozive iskre te sreće koja je nezaslužena. To je božanska sreća darovana meni da mogu biti njezin svjedok tamo kamo budem poslan. Pomozi mi, Gospodine, da budem tvoj apostol, da budem nositelj tvoga svjetla i duha. Time moj Uskrs već počinje i traje!

Miroslav Radić

.

PREKO KRIŽA DO USKRSA

Isus je na križu, na kraju svoje zemaljske misije, išao do kraja iz poslušnosti Ocu. Učenicima je, dok je bio živ, govorio da „nema veće ljubavi od ove nego dati život svoj za prijatelje” i, kaže dalje, „vi ste moji prijatelji”! Za nas, za svoje prijatelje, odlazi na križ i daje život! Kako je to bolno, a istodobno jedinstveno i neponovljivo. Isuse, ti si Bog, ti si to mogao, ali na križu nisi ostao, nego si uskrsnuo. Ti i nas pozivaš da uzmemo svoj križ, i ne samo svoj nego i križ(eve) svojih bližnjih. Da se ne bunimo zbog svojih malih svakodnevnih križeva, nego da ih s ljubavlju nosimo.
Isuse, molim te daj mi snage da mogu nositi svoje lakše ili teže životne križeve. Ne ću ih tražiti, ali ako dođu, spreman sam jer znam da me ti, Isuse, ne ćeš ostaviti. Tebi je Otac tvoj dao snagu. Potakni i mene da se obratim Ocu tvome i Bogu mome da mi da snagu da nosim križ s lakoćom, da ga mogu donijeti do kraja puta bez mrmljanja i žaljenja nego dostojanstveno i s puno mira i ljubavi. Jedna moja kap patnje želi se sjediniti s oceanom tvoje spasiteljske i otkupiteljske patnje.
Marija pod križem stoji postojano, nije slomljena potpuno; iako je tuga na njezinu licu, nazire se i nada jer ona naslućuje, vidi dalje, da to ne može biti kraj, da to ne može biti sve, da ima nastavak, da nakon smrti dolazi nešto neopisivo što ovaj svijet nije doživio. To je tvoja pobjeda, silazak s križa, ulazak u grob i ostvarenje tvojih riječi kako će „Sin Čovječji treći dan uskrsnuti“! Tko je to mogao tada razumjeti dok si hodao zemljom i poučavao učenike? Ni tada ni sada nitko to nije shvatio dok si visio na križu. Svi su se razbježali, samo su ljubljeni učenik Ivan, neke žene i Majka ostali. Ivan stoji pod križem u dijalogu s Marijom i s tobom.
To je taj trojstveni dijalog svetosti koja je bila, jest i bit će. Pod križem Ivanu govoriš one uzvišene i obvezujuće riječi: „Evo ti majke.“ Možemo shvatiti doslovno da je Marija dana Ivanu na brigu, ali vjerojatnije Isus misli na majku Crkve. Evo ti, Ivane, svi vjerni koji su ili će krenuti putem vjere i životom nasljedujući Krista. Nasljedujući ga iz Betlehema, Nazareta, s Golgote i iz Jeruzalema. Vidim, Ivane, kako si zbunjen i tužan, ali stojiš i ne želiš se pomiriti daje svemu kraj, daje s križem priča o Isusu završena. Ne, to ne može biti! Moj Bog i moj Spasitelj da završi samo tako na križu, bespomoćan, hladan, mrtav. Ne, to ne mogu prihvatiti, želim vjerovati u nešto novo, želim nastavak priče. Ne znam kakav je, samo naslućujem daje potpuno drukčiji i još neviđen. Ivan kao da me pita jesam li spreman stati pod križ, jesam li spreman podijeliti s Isusom svu patnju koju je podnio za nas iz poslušnosti Ocu. Da, odgovaram iznova, jesam, ali pomozi mojoj slaboj vjeri.
Daj mi, Isuse, snage da mogu poput Ivana biti pod tvojim križem. Daj mi duboku nadu i vjeru da križ nije kraj. Da iza križa nije točka nego uskličnik i tri točke. Da iza tuge i tame križa dolaze radost i svjetlo uskrsnuća. Kako je to uzvišeno znati! Ivan to tada nije znao, ali ja znam. Kako je lijepo vjerovati i još ljepše živjeti! Svakoga trenutka života znati da sam spašen, da moj život ima smisla po tvome uskrsnuću, Isuse.
Ta je istina veličanstvena i tko to ne zna, živi u siromaštvu. Najveći su siromasi oni koji nemaju vjere u uskrsnuće.
Koliko ih je danas!? Bože, ne želim biti dio toga mnoštva siromaha, želim biti bogat, najbogatiji. Biti bogat vjerom i nadom da ovaj život po uskrsnuću dobiva puninu smisla jer samo preko tvoga uskrsnuća i mi imamo otvorena vrata Neba i nadamo se i vjerujemo u svoje uskrsnuće.
Pomozi mi, Isuse, da svakoga dana iznova povjerujem u tu istinu moje vjere za koju si ti umro obećavši nam da ćemo i mi, ako vjerujemo u tebe, uskrsnuti. Pomozi, Isuse, da sve što smeta na tomu putu do uskrsnuća već sada otklonim te budem s tobom u vječnosti jednom i zauvijek.


Miroslav Radić

NAĆI SVOJ EMAUS

Isuse, ti si Alfa i Omega – početak i svršetak. Ti si sve i u svemu. Ti si sa mnom, u mome srcu, kao pogled istodobno i blizu i daleko, kao riječ koju čujem i koju izgovaram. Naše riječi odlaze, a ti si Vječna Riječ. Ti si zarobio moje srce, a ja sam se dao zarobiti. Kako je lijepo kada si ti onaj koji ispunjava svaku stanicu moga tijela, svaku moju misao i pokret.
Ovdje, gdje je sve prožeto tobom, sedam puta dnevno susretali smo se u molitvi. Bilo je to privilegirano vrijeme jer tko može sebi priuštiti toliko duhovnoga bogatstva. To je pravo neprolazno bogatstvo jer uistinu je bogat tko je duhom bogat. To je bogatstvo ovdje u samostanu opipljivo, doživljava se jače i izražajnije.
Možemo se mi duhovno obogatiti i tamo gdje obitavamo, ali tamo jače pušu vjetrovi protiv duha. To je vjetar svijeta koji se želi nametnuti, dominirati, okupirati naše vrijeme, misli i čine i otpuhati nas što dalje od Isusova duha. Želi nam ponuditi toliko toga pa da od šume ponuđenoga zalutamo ili oslijepimo i ne vidimo ono bitno, a to si ti, Bože. Svim snagama uz pomoć svjesnih ili nesvjesnih suradnika sile zla nastoje čovjeka udaljiti od vatre Božjega duha, okrenuti mu pogled od tvoga svjetla, ispuniti mu nutrinu prolaznim doživljajima koji su glasni, ali kratki i nemoćni ispuniti naše srce te ono ostaje prazno i žedno.
Potrebno je povremeno pobjeći od svijeta, od uobičajena života i posvetiti se kraće ili duže svojoj nutrini, osvježiti, pročistiti i ispuniti dušu i duh Božjim sadržajima, odnosno Bogom samim. Ta rekao nam je: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Bože, pomozi današnjim ljudima pronaći te izvore tvoje blizine na kojima će piti čistu vodu tvoga duha. Poput Samarijanke, kojoj si obećao dati žive vode, daj da i mi opet čujemo iste te riječi i povjerujemo u njih kao što je ona povjerovala i da ih i bližnjima navijestimo.
Ja to vjerujem i zato u svome životu živeći s tobom, ne uvijek istom jačinom kao sada, uviđam da moj život ima smisla i znam da tu žeđ za puninom samo ti do kraja možeš utažiti.
Na meni je, a i na tebi, čitatelju, da snagom volje, pameću i mudrošću otvorimo svoje srce, dušu i um da se dogodi svakoga dana to čudo susreta s Bogom. Susreta koji nije kratak i površan nego dug, dubok i plodonosan. Koji ispunjava, raduje, nadahnjuje, potiče i usrećuje.
Hvala ti, Isuse, za sve susrete ovih dana, za svaku stotinku svetoga vremena koje sam doživio po tvojoj milosti. Ostani sa mnom jer i ja sam učenik koji ide u svoj Emaus. Sada iznova znam da si živ; tebe hvalim, slavim, ljubim! Tebi se molim i predajem jer ti si moj Bog koji je vječan i koji me poziva na vječnost. Odgovaram opet i opet: evo me. Do trenutka kada ti odrediš i dolazim. Raširenih ruku, poput tebe, Kriste na križu, i ja ću raširiti ruke i zagrlit ćemo se sjedinjeni u Božjoj ljubavi.


Miroslav Radić

HODOČASNIK VJERE, MIRA I LJUBAVI

Veliki je petak. Vratio sam se iz crkve s obreda muke i ljubljenja Kristova križa. U trenutku dok sam klečao ispred križa, koji je držao pater Marijan, sjetio sam se mnogih križeva Ivana Pavla II. koje je nosio tijekom pontifikata, a posebno križa svojih bolesti i križa svoje smrti. Velik je bio u životu, ali još veći u svome svetu i dostojanstvenu umiranju. To je velika lekcija koju je svijet mogao naučiti
o  kulturi života, prihvaćanju starosti, bolesti i patnje i njegova najveća propovijed, kako su mnogi primijetili.
Bio je hodočasnik koji je išao svima i svi su hodočastili k njemu. Najprije vjernici, ali i nebrojeni nevjernici. Nije bio običan hodočasnik nego hodočasnik vjere. Za Isusa mu nikada ništa nije bilo teško, a još manje teško za njegovu sliku, čovjeka. Išao je do na kraj zemlje noseći vjeru u Krista i vjeru u novoga, boljega, obraćena čovjeka. Duboku je vjeru pratila, ili joj prethodila, još dublja molitva koju je molio, pisao, šutio i druge na nju neumorno poticao.
Bio je hodočasnik mira. Duboko u sebi nosio je Kristov mir koji je svima donosio i na okupljene blizu ili daleko prenosio. I kada su drugi oklijevali, strahovali i odustajali, on je odlučno, bez straha i neumorno, gradio mostove pomirenja između pojedinaca, skupina i naroda.
Bio je i neumoran hodočasnik ljubavi. Ljubavi koja nije bila samo emocija bez pokrića, koja nije bila površna i laka. Nj egova j e ljubav bila poput one o koj oj piše evanđelist Ivan u svojoj Prvoj poslanici ili apostol Pavao u Hvalospjevu ljubavi ili one koju je živjela Majka Terezija. Svjedočio je agape ljubav o kojoj piše Matej u svome Evanđelju (Mt 25,40). Ljubio je cijelim svojim bićem Boga i svakoga čovjeka. Bio je trajan sijač milosnoga vremena. Papa se, poput Isusa, potpuno nama dao i zato ga mi i danas imamo i imat ćemo ga zauvijek u svojim srcima i molitvama i zato je naš i zato je svet.
Volim Papu hodočasnika jer i sam od svoje sedamnaeste već više od trideset godina hodočastim. Sretan sam što sam živio za pontifikata Ivana Pavla II. i što sam ga susreo deset puta: četiri puta u Vatikanu, u Gradišću, Trstu, Mariboru i sva triput u Hrvatskoj. To je kao deset pečata u srcu i duši. Kao što majka teško može reći koje dijete više voli, tako je i meni svaki susret s Papom bio nešto neopisivo i posebno. Ipak, susreti u Hrvatskoj bili su dojmljiviji, za nijansu dublji i s više emocija, što je i razumljivo. Najprije ono uzbuđenje kada se objavi da Papa dolazi i ono radosno pripremanje i iščekivanje susreta s njim pa ona nezaboravna jutarnja bdjenja prije mise…
I sada me zahvaćaju valovi radosti pri pogledu na brijeg iza crkve u Mariji Bistrici prepun okupljenih vjernika na misi beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca. A kako opisati nezaboravni susret s Papom u našoj Rijeci kada smo bili jedno srce i jedna duša. Pratio sam ga i gledao od dolaska na Rivu katamaranom, ispraćaja i povrataka u Rijeku iz drugih gradova, na bdjenju i nastupu u ranu zoru s Molitveno-karitativnom zajednicom Agape do nezaboravne mise na Delti.
Na zidu ispred sebe gledam uokvirenu fotografiju supruge s naših troje djece. Najmlađe je još u kolicima, svi imaju žutobijele marame, a u pozadini se vidi veliki pano i okupljeno mnoštvo sa zastavicama. Radost na licima, ponos u duši, a meni, dok ovo pišem, suze bez kucanja dolaze. Taj je dan bio i ostao velik duhovni izvor i oaza za mene i cijelu moju obitelj. I nakon mnogo godina sve je tako živo, duhovno i poticajno kao i večeras kada smo se sjećali tih dana i sati kada je sunce vjere, mira i ljubavi grijalo nas Riječane u osobi našega voljenog Pape.
Hvala ti, Ivane Pavle, za svaku stopu na hrvatskome tlu i svaku riječ na hrvatskome jeziku, a posebno one upućene mladima na kraju mise na Delti „…da mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom koja je u vašemu  srcu..koje  su danas sve aktualnije.
Ne mogu ne spomenuti radost i čast što sam kao novinar u crkvi Majke Božje Trsatske iz blizine od nekoliko metara promatrao Papu kako pognut pozdravlja okupljene, zatim klečeći moli ispred čudotvorne slike Gospe Trsatske. Jučer sam prije križnoga puta ispred trsatskoga hodočasnika, poput mnogih, zastao u zahvali i molitvi. Zahvalio sam što nam je Providnost darovala ovoga velikoga Papu, pomolio se njemu za potrebe svoje obitelji, za stradale u raznim krajevima svijeta, za boljitak Domovine… ali i molio za njega, na što nas je pozvao na Trsatu.
Puno je toga što me još sjeća na novoga sveca. Spominjem posjet njegovoj rodnoj kući u Wadovicama, grobu u bazilici sv. Petra, sobi na Teologiji u Rijeci gdje je pet dana boravio, mnoge njegove knjige, pjesme, enciklike, kateheze, propovijedi koje sam pročitao, tri pjesme koje sam njemu napisao… Iz jedne od njih izdvajam nekoliko stihova:
Blagoslovi nas sada iz anđeoskih visina svojim duhovnim blagoslovom mira i otvori nam sada nebeskim ključem umove, duše, srca i ruke da tvoje na zemlji izgovorene riječi shvatimo, prihvatimo i provodimo.


Miroslav Radić