Udruzi za Vinkovo 2026.

            Siromasi danas i Crkva

Malenima, onima koji ne mogu govoriti i kojima se ne dopušta da govore, dana je riječ Božja da bi navješćivali njegovo Kraljevstvo. Ludost križa je smrt za inteligenciju mudrih, onih koji ne razumiju Riječ. Razmišljanje o vjeri koje ne prolazi preko te ludosti, te smrti i preko objave siromaha, promašit će put (Gutierrez). Crkva siromaha, dio opće Crkve koji najviše pati, postaje navjestiteljica evanđelja i misionarska.

Jer siromaštvo je poput velikog svjetla na dnu srca (R. M. Rilke)

 

Crkva treba odgovoriti

S enciklikom Rerum novarum pape Lava XIII., Crkva je učinila veliki napor da se postavila u srce socijalne borbe da brani prava siromaha i obrani pravedne zahtjeve ljudske osobe.

Ali danas siromasi ne postavljaju jedino pitanja društvene pravednosti, već i pitanja „smisla života“: Čemu ja služim? Zašto postojim? Jesam li nužan? Je li me Bog prokleo? Je li moja kuća opčinjena?

Ova pitanja ne diskvalificiraju borbu protiv nepravdi. Ali je nužno da Crkva dade odgovor! Mnogi kršćani, vidjevši da se ignorira njihova pitanja kao kršćana, i kao Crkve, okrenuli su se k sektama, vidovitim ljudima, mediju i astrolozima.

Kako misliti na Božju ljubav imajući pred sobom osobe koje su u svom životu imale samo iskustva patnje i poraza? Siromasi imaju pravo znati da njihova „nesreća“ ne dolazi od Božjeg prokletstva, nego je posljedica egoizma ljudi koji se izgleda ne mogu uzdržati od gaženja i ponižavanja slabih.

Siromasi imaju pravo saznati od Crkve da ih Otac više voli i da je Isus došao da podijeli muke. On ih može razumjeti i poziva ih na hrabrost i pouzdanje.

 

Učiniti svaku zajednicu svjesnom i odgovornom

Siromasi pripadaju cijeloj Crkvi.

Oni su njezin najdragocjeniji i privilegirani dio

Nijedan kršćanin dostojan tog imena ne smije ignorirati postojanje siromaha, bliskih i dalekih: nitko se ne može izuzeti od toga da im pomaže.

Prva dužnost svake kršćanske zajednice je da se informira o svim osobama koje su u potrebi, bilo materijalnoj, moralnoj i duhovnoj. Inicijativu treba pokrenuti onaj koji ima veću odgovornost u zajednici. Treba izvesti pravo sociološko istraživanje na suvremen način da se uspostavi primjereni pastoral. Rezultati tog istraživanja trebaju biti poznati svoj zajednici. Tek kad poznaju položaj zajednice, pojedinci mogu uzeti na se odgovornosti. Tu će pomoći upoznavanje sa biblijskim tekstovima, Crkvenim dokumentima, razlozima  čovječnosti, plemenitim osjećajima čovjeka. Važno je pritom poštivati norme razboritosti, diskrecije, poštovanja i rezerviranosti.

Evo kategorija osoba koje više trebaju pomoć zajednice. Tu su: 1) maloljetnici i mladi u riziku; 2) hendikepirani i duševno bolesni; 3) ovisnici o drogama; 4) zatvorenici, bivši zatvorenici i njihove obitelji, 5) stranci i oni bez stalnog prebivališta; 6) obitelji u riziku i majke neudate;7) stare osobe; 8) nomadi; 9) bolesnici.

Veze bratstva među nama potaknut će svakoga da pomogne bratu koji je potreban pomoći, koji je manje sretan nego mi. Ne možemo činiti sve, već svaki ponešto, već prema mogućnostima, sposobnosti, raspoloživosti i karizmi. Tako će kršćanska ljubav biti ozbiljna, trajna i djelotvorna.

 

Stanovati radosno u istoj kući

S radošću trebamo prihvatiti siromahe u župi, dati im osjećaj da pripadaju istoj obitelji.

Oni imaju pravo da se tako osjećaju u Crkvi, u župi. Prema njima bi trebalo imati više obzira. Nažalost, nije tako – bar u mnogim slučajevima – oni sebe vide kao isključene, kao strance. Često njihova odjeća, način kako se predstavljaju, ne poznavanje higijenskih normi i građanskog suživota izolira ih, drži ih po strani. Tu je i njihova bojažljivost i nepovjerenje prema ambijentu. Ali nekada ih se namjerno drži daleko: kaže se da su dosadni, da smetaju i stvaraju zbrku. Događa se da osim što ih je društvo bacilo na rub, i Crkva je učinila isto.

Siromasi bi naprotiv u župi trebali naći pravo ozračje  koje pokazuje simpatiju i radost, ambijent koji je spreman slušati ih i koji je svjestan onoga što oni predstavljaju.

Postoji niz aktivnosti, gdje oni mogu dati svoj doprinos. Odsutnost siromaha u lokalnoj Crkvi lišava kršćansku zajednicu temeljnog, konstitutivnog elementa. Siromasi trebaju sudjelovati u svim aktivnostima: u liturgiji, katehezi i karitativnom djelu.

Oni bi trebali sudjelovati i u župnim vijećima i reći svoje mišljenje. Imaju mnogo toga kazati: svoja traženja, potrebe, želje. To što kažu, trebamo ozbiljno uzeti i razmisliti, jer je nadahnuto mudrošću: ljudskom i kršćanskom mudrošću. Mnogo puta Bog više otkriva po  glasu malenih i priprostih, negoli po obrazovanim osobama. Stoga ih treba ohrabriti da govore, da pobijede svoju bojažljivost i opiranje.

Nitko od nas nema pravo govoriti u ime siromaha, već oni trebaju govoriti i izložiti svoje zahtjeve i upoznati zajednicu s pravim problemima. Često se pak događa da govorimo o siromasima u njihovoj odsutnosti, i mislimo da vjerno tumačimo njihove ideje; no gotovo uvijek griješimo, jer njihove probleme vidimo kroz naš mentalitet, koji je često tako dalek od njihovog.

Crkva je odgovorna za njihovu evangelizaciju, oslobođenje i promociju.

To će se događati uz njihovo sudioništvo u životu župe.

Sveti Vinko iznova ponavlja da „kršćanska vjera jest među siromasima“. Kakva bi nesreća bila za jednu župu da se liši prisutnosti siromaha!

(iz „Kršćanska ljubav na putu“ – Giuseppe Menichelli CM)

 

Draga braćo i sestre, u rujnu, vinkovskom mjesecu, neka Vam posluži za razmišljanje gornji tekst jednog našeg subrata.

Svima Vama želim puno milosti po zagovoru sv. Vinka, oca siromaha.

 

p. Dario Grbac, CM
duhovnik Udruge

 

U Novigradu na Dobri, 13. kolovoza 2026.