Naslovnica / Iz Svijeta / PISMO O. TOMAŽA MAVRIČA ZA KORIZMU

PISMO O. TOMAŽA MAVRIČA ZA KORIZMU

Rim, 10. veljače 2021.

MOJ RAZBIJENI KRIST

 

Dragi članovi Vinkovske obitelji,
milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Nakon dramatičnih događaja prošle godine kada su patnje uzrokovane ratovima, prirodnim katastrofama i glađu bile dodatno otežane pandemijom COVID-19, naša nas vjera osnažuje da novu 2021. godinu živimo u nadi, čak i u okolnostima koje su – ljudski  gledano – beznadne.

Na ovom početku korizme nastavljamo svoje razmišljanje o polazišnim temeljima koji su svetoga Vinka Paulskoga učinili „mistikom kršćanske ljubavi“, još izravnije o njegovu i našemu odnosu s izobličenim Kristom kojeg smo započeli promatrati na ikoni Spasitelja iz Zvenigoroda.

Kao što sam napisao u pismu za došašće prošle godine, Isusova osoba u središtu je bića Vinka Paulskoga kao mistika kršćanske ljubavi, u samoj srži vinkovske duhovnosti i karizme. Isus je naš razlog postojanja i osoba čiji način razmišljanja, suosjećanja, govorenja i djelovanja postaje cilj našega života. Vinko je poznavao važnost prisnosti s Isusom kada se radi o osobnom obraćenju i o plodonosnom služenju: „Ni filozofija, ni teologija, ni rječiti govori nisu učinkoviti u dušama. Potrebno je da se Isus Krist ujedini s nama, ili mi s njim, da mi djelujemo u njemu, i on u nama; da mi govorimo poput njega i u njegovu duhu, onako kako je on bivstvovao u svome Ocu i propovijedao nauk kojemu ga je on poučio.“1

Dok nas je Spasitelj iz Zvenigoroda pozivao na meditiranje Isusova lica, ova korizma poziva nas na dijalog s izobličenim Isusom. Prije otprilike 30 godina naišao sam na knjigu naslovljenu Moj razbijeni Isus, koju je napisao španjolski isusovac Ramón Cué. Na koricama knjige prikazano je razbijeno raspelo. Kristu nedostaje jedna noga, desna ruka i prsti njegove lijeve ruke; nije imao lica, čak ni križa. Ta je slika privukla moju pozornost, a njezina je povijest probudila u meni želju produbiti tu predodžbu.

Knjiga Moj razbijeni Isus donosi priču jednoga svećenika koji je volio umjetnička djela. Jednoga dana dok je bio u posjetu antikvarijatu, među brojnim lijepim slikama, skulpturama i ostalim umjetničkim djelima ugledao je skulpturu koja je odmah privukla njegovu pozornost. Bilo je to razbijeno raspelo. Radilo se o djelu vrlo poznatoga umjetnika koje je unatoč oštećenosti imalo svoju prodajnu vrijednost.

Skulptura je toliko zaintrigirala svećenika da ju je odlučio kupiti i restauriranjem vratiti joj izvornu ljepotu. Restaurator na kojeg se obratio objasnio mu je da će biti potreban ogroman posao oko obnavljanja skulpture i odmah je zatražio veliku svotu novca. Svećenik nije mogao podmiriti toliko visok iznos pa je odlučio razbijenog Krista odnijeti kući u takvome stanju.

Po povratku u svoju sobu, promatrajući razbijenoga Isusa, svećenik se počeo osjećati nelagodno do te mjere da se počeo gnjeviti. Snažnim glasom zapitao je: „Tko ti je mogao to učiniti? Tko te je mogao tako brutalno skinuti s križa? Tko je mogao tako okrutno izobličiti tvoje lice?“

U isti mah jedan živahan i netjelesan glas odgovorio mu je: „Šuti! Postavljaš previše pitanja.“

Taj prodorni glas ujedinjen s izranjenim raspelom nije odviše umirio svećenika. Još uvijek u šoku nakon što je čuo Kristov glas, svećenik je htio utješiti Krista pa je drhtavim glasom rekao: „Gospodine, imam zamisao koja će ti se svidjeti. Iznaći ću način kako te restaurirati. Ne želim te vidjeti tako osakaćenoga. Vidjet ćeš da ćeš biti lijep. Ti znaš da si dragocjen. Imat ćeš novu nogu, novu ruku, nove prste, novi križ i, nadasve, imat ćeš novo lice“.

Ponovno se začuo glas i Krist je energično izrekao: „Razočaravaš me. Previše govoriš. Zabranjujem ti da me restauriraš!“

Iznenađen snagom i odlučnošću ranjenoga Krista, svećenik je nastavio: „Gospodine, ti ne razumiješ. Za mene će biti trajna uznemirenost gledati tebe ranjenoga i osakaćenoga. Ne razumiješ koliku mi patnju uzrokuješ?“

Gospodin je odgovorio: „Upravo to želim činiti. Nemoj me obnoviti. Kada me budeš gledao ovakvoga vidjet ćemo hoćeš li se sjetiti moje patničke braće i sestara i hoćeš li se ganuti. Vidjet ćemo hoće li pogled na mene tako ranjena i osakaćena biti podsjetnik na boli drugih, znak koji viče i upozorava na moju ponovljenu patnju u mojoj braći i sestrama. Ostavi me ovakvoga, razbijenoga. Zagrli me oštećenoga!“

Svećenik je kazao: Ja imam Krista bez križa. Neke osobe mogu imati križ bez Krista. Nije moguće postaviti ga bez križa, a osobni križ je moguće nositi jedino s Kristom. Počeli smo tražiti drveni križ za razbijenoga Krista na kojeg bi ga se moglo ponovno postaviti, ali našli smo svoj križ. Stavimo ih zajedno i razbijeni Krist bit će cjelovit. Razbijeni Krist počiva na našem križu i nosit ćemo križ zajedno.“

Još uvijek u nelagodi, svećenik nastavlja svoj snažni dijalog s Kristom govoreći: „Htio bih ti nadoknaditi ruku koja ti nedostaje.“ Gospodin odgovori: „Ne želim drvenu ruku. Želim pravu ruku od krvi i mesa. Želim da ti postaneš ruka koja mi nedostaje, ti!“

„Gospodine,“ uzviknu svećenik, „imaš samo jednu nogu. Čak ne možeš sam ni hodati. Potrebna ti je pomoć.“ Krist je odgovorio: „Želim raditi kao što sam to činio u Nazaretu.“ Svećenik je rekao: „Ako želiš, spreman sam pratiti te u pronalaženju posla. No, upozoravam te da u takvome tvom stanju, izuzev da se predstaviš da si Krist osobno, nećeš nikada naći posao.“

Krist je zabranio svećeniku da ga predstavi kao Krista. Zajedno su pošli po brojnim trgovinama i poduzećima, ali nitko Kristu nije ponudio posao. Krist je duboko uzdahnuo: „Kako je moguće kazati da volimo Krista i tim istim srcem prezirati one koji traže pošten posao? Ja sam oni i oni su ja.“

Svećenik se potužio: „Kako mi je teško voljeti Krista bez lica.“ Utrošio je mnogo vremena da pronađe prikladno lice za svoga oštećenog Krista i umanji svoju nutarnju uznemirenost, ali Krist mu je još jedanput snažnim glasom rekao: „Želim ostati ovakav, razbijen, bez lica. Zašto bi me htio restaurirati, zbog sebe ili zbog drugih? Izaziva li ti nelagodu gledati me u ovakvome stanju?“ Krist mu je još nježnije kazao: „Molim te, prihvati me takvim kakav jesam. Prihvati me oštećenoga, prihvati me bez lica.“

Krist je nastavio: „Imaš li sliku nekoga tko ti nije drag, svoga neprijatelja? Stavi lice te osobe na moje lice, stavi lica svih napuštenih, odbačenih, siromašnih osoba na moje lice. Razumiješ li? Ja sam dao svoj život za sve njih. Na mome licu nalaze se sva njihova lica. Shvaćaš li?”

Nakon dugih razgovora s Kristom, naposljetku je svećenik razumio Kristovu poruku i blagim glasom punim želje rekao: „Kriste, želim prihvatiti tvoj poziv, ali molim te, pomozi mi! Pomozi mi!“

Poslije više godina, želeći pronaći svoju predodžbu razbijenoga Krista, konačno je stigao dan. U blizini jednoga zdanja s moje desne strane odjednom sam ugledao razbijenoga Krista. Ne znam kako je skulptura tamo prispjela. Često sam prolazio ispred te zgrade, ali nikada nisam vidio neki drugi drevni ili razbijeni predmet postavljen tu kako bi ga netko mogao uzeti. Nakon što sam upitao i dobio dopuštenje žurno sam otišao i odnio razbijenoga Krista kući. Kada smo se našli zajedno u mojoj sobi počeo sam plakati. Nakon toga dana nikada me više nije napustio.

Zašto sam želio imati razbijenoga Krista? Naravno, kao i svećenik iz ove priče više sam volio imati lijepoga cjelovitog Krista na lijepome križu koji će visjeti radi štovanja. Otkuda je dakle dolazila ta želja za pronalaženjem razbijenoga Krista? Zasigurno ne od mene. Jedini odgovor koji mogu pronaći jest: to dolazi od Krista.

Razbijeni Krist ispred naših očiju jasni je znak koji ne prestaje remetiti naše spokojstvo i pozivati nas na obraćenje. Poziva nas na trajni dijalog sa sobom ovdje i sada u svijetu i u našim svakodnevnim odnosima. Razbijeni Krist pomaže nam doći preda nj sa svojom ljudskom stvarnošću, kao i sa stvarnošću svakog ljudskog bića.

Krist je uvijek spreman slušati i poticati. On nas nastavlja izazivati, ali to čini s blagošću i bezgraničnim milosrđem, odgovara na naša pitanja kao što su: Što mislite zbog čega su me ljudi toliko izobličili? Uznemiruje li vas razbijeni Krist? Uznemiruju li vas ranjene osobe? Što bi vam moglo pomoći u promjeni stava prema onima koje se smatra izobličenima? Gdje vidite sebe naspram toj stvarnosti?

Sveti Vinko bio je u trajnom dijalogu s Isusom koji ga je nadahnjivao svojim odgovorima i savjetima.

„O Bože! Kako je lijepo gledati siromahe ako ih promatramo u Bogu i s poštovanjem koje je Isus Krist imao prema njima! Ali, ako ih promatramo s osjećajima tijela i svjetovnim duhom, izgledat će nam vrijedni prezira.“2

„Isus Krist je umro za nas, nije li to dovoljno za poštovanje osobe? Isus je prema nama iskazao toliko poštovanja da je htio umrijeti za nas i pokazao da nas cijeni više nego svoju presvetu krv koju je prolio za naše otkupljenje. Time je posvjedočio da nije toliko cijenio svoju vlastitu krv koliko sve predodređene.“3

Moj razbijeni Krist, pred mojim očima i u mojim mislima, poziva me na istinski dijalog. Neka nam ova korizma pomogne produbiti ili barem započeti razgovor sa razbijenim Kristom koji nas neće ostaviti ravnodušnima.

Vaš brat u svetome Vinku,
Tomaž Mavrič, CM

Prijevod s francuskoga:
s. M. Arkanđela Smoljo, MVZ

 

Izvor: png-split.hr

Možda Vam se sviđa i ovo:

PISMO O. TOMAŽA MAVRIČA PRIGODOM SVETKOVINE SVETOGA VINKA PAULSKOGA

FHA i prilagodbe te izazovi razdoblja post-COVID-19 za vinkovsku obitelj cijeloga svijeta ZAJEDNO U MOLITVI, …