Još u ona, sada već davna, vremena komunizma kada je kardinal Stepinac često napadan u medijima i u istupima političara karijerista, ili cijele Partije koja je tako skretala misao naroda s goručih ekonomskih, socijalnih i drugih problema, znao sam da je istina suprotna od onoga što oni govore. Ponekad sam u zbornici pred profesorima javno istupao u obranu istine o Stepincu riječima koje je on sam izrekao na suđenju da će povijest pokazati tko je bio u pravu. Sretan sam da sam doživio ispunjenje njegovih proročkih riječi.

Uza sve što sam u obitelji čuo o blaženiku a to je bilo uglavnom da se nije ničega bojao i da je bio spreman umrijeti za vjeru, Crkvu i domovinu, sve do 1998. godine bio mi je još dosta nepoznat i duhovno dalek. A onda je došla radosna vijest: Stepinac će biti proglašen blaženim. Tada sam čitao puno o njegovom životu i duhovnosti i naravno da sam s hodočasnicima iz Rijeke bio u koloni koja je u rano jutro 3. listopada, pješačila dio puta do Marije Bistrice. Do kraja života ću pamtiti onaj biblijski prizor okupljenog mnoštva pola milijuna vjernika kao i sam trenutak proglašenja blaženim kada se sunce probilo kroz oblake. Da, to je bio meni, a siguran sam i mnogima, milosni trenutak, trenutak dubinske, neizrecive radosti koju samo Nebo može dati i dok ovo pišem ta radost je iznova živa a u srcu sveti mir, blaženi mir, Stepinčev mir.

Taj mir bi me ispunjao i svaki put kada bih navraćao u zagrebačku katedralu i neizostavno kleknuo pred blaženikov grob ostajući u molitvi kao na živom izvoru Duha i radosti. Tada bih molio  Stepinčev zagovor ne za zdravlje, uspjeh u životu, materijalne potrebe…nego za čvrstu vjeru jer ako je vjera čvrsta onda je sve lakše. Tko je s Bogom onda je sretan, jer je prava sreća u Bogu, tko je s Bogom onda je slobodan jer što smo dalje od Boga manje smo slobodni, tko je s Bogom onda je bogat jer je u korijenu riječi bogatstvo Bog.

Kada mi je nešto u životu ili na poslu teško sjetim se i pomolim Stepincu i bude mi lakše, te dobijem snagu za dalje i ne bojim se svjedočiti svoju vjeru i zbog vjere podnijeti žrtvu ili čak neki oblik progona. Njegovo skoro proglašenje svetim bit će mi poticaj da mu se češće molim i da se u obitelji molimo pred njegovom slikom koja visi u našem dnevnom boravku. Radujem se što će jedna nova, ovaj put hrvatska, zvijezda zasjati na nebu svetaca i osvijetliti sve tame koje su se nadvile nad našu domovinu, Europu i svijet i što ćemo na duhovnom plamenu te zvijezde moći trajno paliti nove vatre vjere i duha u svojim srcima. Blaženi Alojzije moli za nas!

Miroslav Radić, Rijeka