Naslovnica / Bl. Frederik Ozanam / BLAGDAN UTEMELJITELJA UDRUGE BL. FREDERIKA OZANAMA

BLAGDAN UTEMELJITELJA UDRUGE BL. FREDERIKA OZANAMA

Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka Paulskog!

Sadašnje vrijeme je vrijeme bez velikih ideala, bez želje za zajedništvom. Ljudi žele živjeti mirno sami, kako hoće. Vrijeme očaja, bezvoljnosti, vrijeme u kojem ni čovjek više nije apsolutna vrednota, a s druge strane je veliko zanimanje za životinje i biljke. Dopušta se teorija o više istina, svaki može imati pravo, što je neodrživo. Prije je vladalo potpuno povjerenje u razum, a danas je potpuno nepovjerenje. Koliko ima samo praznovjerja, sekti, kojekakvih besmislenih vjerovanja. Danas razmišljanju ljudi ne pridaju nikakvu vrijednost, već samo doživljajima, osjećajima, naglašavaju ono što čovjeka „zanese“, a sve manje razum. Interesi zajednice nisu više važni: čemu da se žrtvujem za narod, za Crkvu. Žrtvovat ću se samo za sebe, najviše za obitelj.

Prestalo je pretjerano povjerenja u čovjeka, što je rodilo ideologije koje su se u ime razuma protivile vjerovanju, od kojih je najveća marksizam. Dobro je da ljudi znaju da se sami neće spasiti, da spasenje nije stvar proizvodnje, ni pameti, ni znanosti, ni vjere. Spasenje može dati samo netko Drugi. Ljudi su danas otvoreni za religioznost, jer to što razum spoznaje nije sve, razum nije svemoguć. Ali je došlo do druge krajnosti, do očaja: više se ništa ne isplati, ništa nije vrijedno. Taj se očaj pokazuje u uživanju,kada svatko želi živjeti što lagodnije, premda na račun i štetu drugih. Neka se svatko spašava kako zna!

Ljudi su jako sebični, ne zanimaju ih drugi. Moralne vrednote više ne vrijede. Ni neki katolici nemaju pravih odnosa prema vrednotama i dosta im toga izgleda posve prirodno, kao: ta svi tako rade. Ne prihvaćaju moralni nauk Crkve, ne drže ga se, sve im je dozvoljeno.

Ipak i za ovaj svijet moguća je evangelizacija. Sada nakon što su ljudi ostali na cjedilu, kad su se srušile stare iluzije, može to otriježnjenje postati početkom nove evangelizacije. Ljudi su takvi kakvi su, i zato će u Crkvi trebati buditi razne skupine. Ljudi su jako usamljeni. Zbog privatnosti  u našem vremenu, svaki je prepušten sebi. Katkada se s time ne može pomiriti i traži društvo, zajednicu, traži ljude od kojih bi doživio neko poštovanje, bar nešto nade. Zato ovaj svijet koji na prvi pogled nije neljubazan, zbog svoje krize, tragičnosti, nesmisla i zbog velike štete koji ljudi uzrokuju ( alkoholizam, droge, samoubojstva, bezobzirnost na cestama) zbog sve te bijede treba nekoga koji će mu biti blizu. I to je prilika za Crkvu.

Tim ljudima treba prići što ljudskije, da budemo što više tu za siromašne. Modernog čovjeka ne zanimaju velike teorije. Naprotiv jako se zanima za osobne doživljaje, svjedočanstva. U susret mu treba izaći primjerom osobnog života, osobnim svjedočenjem, velikom otvorenošću i strpljivošću.

Ako hoćemo biti sol zemlje i kvasac svijeta, to kršćani moraju uzeti u obzir, i štošta promijeniti u smislu nekakvih pokreta. Sekte uspijevaju jer su kao neki pokreti, gibanja. Preporučuju se manje zajednice, osobni kontakti, osobni razgovor, svjedočenje, koji se zasnivaju na čuvstvima, a ne samo na razumu. Budućnost naša Crkve su razni Pokreti, koji nisu svi jednako dobri i ne treba ih precjenjivati.

Zbog velikih nevolja, želja za spasenjem i nadom je toliko veća. Budimo svjesni da primjer roditelja više ne pali. Nekada su ljudi bili vezani za tradiciju: svi idu u crkvu, idem i ja. Moderni čovjek ne slijedi pamet drugih. Nekada je bilo ispravno ono što su svi tvrdili, a danas svaki misli svojim razumom. No ljudi su danas tolerantniji prema drugima, strpljiviji i sa s vjerovanjem drugoga. Danas svaki vjernik hoće biti vjernik na svoj način. Ali ako ne raste pšenica, raste korov, trava. Ako nema prave stvari, postoji nadomjestak.

Nakon što su se ona velika obećanja raja na zemlji pokazala prijevarom i sljepilom, čovjek ipak osjeća potrebu za spasenjem, za nekom nadom koju svijet ne može dati. Evo za nas prilike da mu pomognemo doći k Bogu.

Evo što je Bl. Frederik Ozanam pisao Curnieru 23. veljače 1835. u vrijeme prvih koraka pariške Konferencije: „Čovječanstvo danas mogu usporediti s putnikom o kojem govori evanđelje: i njega su dok slijedi put koji mu je Krist označio, napali razbojnici, kradljivci misli, zli ljudi koji su mu oteli to što je imao: blago vjere i ljubavi, i ostavili ga gola i u jecaju,ispružena kraj puta. Svećenici i leviti su prošli i ovaj put, budući da su bili pravi svećenici i leviti, približili su se tom biću koje trpi i htjeli su ga izliječiti: no u svom deliriju ono (čovječanstvo) ih nije prepoznalo i odbilo ih. A sada mi, slabi Samaritanci (ja dodajem: mi laici), premda s malo znanja i malo vjere, ipak se usuđujemo približiti ovom teškom bolesniku … Nastojimo istražiti njegove rane i izliti na njih ulje …, onda, kada se otvore njegove oči, prepustit ćemo ih rukama onih koje je Bog postavio za čuvare i liječnike duša … Evo što nam je predloženo, evo uzvišenog poziva na koji nas je pozvala Providnost!“

O pozivu da budemo kvasac usred mnoštva pisao je 9. travnja 1851. u pismu Dufieuxu sljedeće: „Dragi prijatelju nemamo dovoljno vjere: mi uvijek hoćemo obnovu vjere političkim sredstvima; mi sanjamo jednog Konstantina koji će jednim udarcem i jednim samim naporom ponovno dovesti narode u ovčinjak .. Ne,ne, obraćenja se ne događaju po zakonima, već preko dobrog ponašanja, preko savjesti koje treba opsjedati jedno po jednu … Ne tražimo od Boga lošu vladu, ali ne tražimo ni da nam da jednu koja će nas osloboditi od naših dužnosti, preuzimajući misiju koju joj Bog nije povjerio za duše naše braće … Moj dragi prijatelju, kakvo olujno razdoblje, a kako poučljivo. Mi ćemo možda biti u njemu pregaženi, ali nemojmo  žaliti što smo živjeli. Naučimo od njega mnogo. Naučimo nadasve braniti naša uvjerenja ne mrzeći protivnike, i ljubiti one koji misle drukčije od nas; priznati da ima kršćana na svim područjima i da Bogu možemo služiti danas kao i uvijek. Manje oplakujmo naše vrijeme a više  sebe. Budimo manje obeshrabreni i budimo bolji!“.

Draga braćo i sestre! Sretno slavili nebeski rođendan ustanovitelja naše Udruge – Bl. Frederika i neka on zajedno sa sv. Vinkom i nadalje bude naš moćni zagovornik kod Oca nebeskog! Želim Vam milost i mir te Vas sve zajedno s duhovnicima i podupirateljima Udruge srdačno pozdravljam.

p.Dario Grbac, CM, duhovnik

 

U Novigradu na Dobri, 3. rujna 2019.