Blagdan bl. Frederika Ozanama

Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka u Hrvatskoj!

Blaženi Frederik Ozanam je na konkretan način vinkovac koji je iskazivao kršćansku ljubav tako da je posjećivao siromahe u njihovim stanovima, poput bratovština i Kćeri kršćanske ljubavi.  Krajnji mu je cilj bio promaknuće, uzdignuće siromaha. Zanimao se za njegovo tijelo i njegov duh. Prihvaćao je razne inicijative od sabiranja milodara do stvaranja ustanova za ljudski i kršćanski odgoj napuštenih. To je činio sa željom da dođe do kršćanske obnove društva.

Živio je svoj poziv laika kršćanina. Otac je želio da Frederik postane odvjetnik, a on sam je osjećao nagnuće za književnost i profesuru. Iz dubokog sinovskog poštovanja i ljubavi prema svom ocu posve se posvetio studiju prava i doktorirao s najvišim ocjenama. Završio je pripreme i otvorio odvjetnički ured. No istovremeno se dodatnim naporom koji je bio kušnja za njegovo slabo zdravlje, pripremao se za studij književnosti. Niz okolnosti je po Božjoj providnosti utjecao na to da je na polju književnosti  našao svoj posao. Među te okolnosti moramo ubrojiti smrt njegovih roditelja jednog iza drugog, kojao je za njegovo srce predstavljala vrlo bolan udarac, ali je nesumnjivo značila i jedno oslobođenje od jedne dužnosti koju se ne može izigrati. S katedre za stranu književnost na Sorboni, koju je zadobio sa 33 godine, mogao je posvetiti sve svoje snage i ostvariti jedan plan, a to je: pokazati da je katolicizam nadahnitelj i graditelj civilizacije europskih naroda.

Francuski dominikanac o. Henrik Dominik Lacordaire (Lakorder), glasoviti govornik rekao je za njega sljedeće: „Bog je od njega htio svećeničko srce u životu svjetovnjaka. U Francuskoj našega vremena nijedan kršćanin nije ljubio Crkvu više od njega, nitko nije više do njega upozorio da njezinu nužnost, niti je s većom gorčinom oplakivao manjkavosti njezinih službenika. Nitko u svom laičkom životu nije vršio vjerodostojniji i dublji apostolat.“

Još dublje je Georges Goyau (Gojo’) sažeo duhovni put Ozanama da bi na kraju otkrio njegovo konačno zvanje: Otac kršćanin i majka kršćanka učinili su ga kršćaninom, oboje su u njegovoj prisutnosti vršili onaj oblik ljubavi prema Kristu koji je ljubav prema siromasima. „Gušt“ za apostolat mogao je u njemu rasti kad bi vidio kako njegova majka svakih 14 dana okuplja oko sebe ponizne lionske žene koje su se u župi sv. Petra brinule oko bolesnika i kraj njih bdjele, da bi im govorila o vjerskim istinama. No više od svog zvanja, ono što je dobio od svoje obitelji bijahu vjera, kreposti, težnje… Ljudski govoreći Ozanam nam izgleda kao jedan samouk u kršćanskoj akciji. Kad se radi o božanskim stvarima, mada mi se taj izraz ne sviđa, jer se u čovjeku koji vrši zadaću koju mu je Bog povjerio spontanost tek pričinja; u njemu živi i djeluje unutarnji učitelj: sam Bog. Nade koje su liječnik Ozanam i njegova supruga položili u sina Frederika ciljaju niže od onoga što je Bog od njega tražio. Sanjali su da će postati dobar pravnik, kao što je njegov otac bio dobar liječnik, i da će istovremeno kao dodatak postati savršen kršćanin. Moralni i vjerski kvasac koji su stavili u njegovo djetinje  srce ipak je sakrivao druge zahtjeve koji su ostali kada su nestali njegovi ljudski snovi. Misionar vjere u svijetu znanosti, misionar vjere u srcu društva: to je ono što je Frederik malo pomalo nastojao biti, i što je uspio postati na briljantan način“. Frederik Ozanam je po svom zvanju unaprijed živio ideal koji moderna teologija označava vlastitim kršćanskom laiku, a to je:  ne napuštajući ljudske zadaće, već upravo preko njih biti ovlašteni  svjedok Boga koji je nazočan u svijetu i u njemu djeluje; povratiti Bogu ono što je svojim rukama sazdao i svim tim svjedočiti o životu koji je posve poučljiv pozivu na svetost koji Bog upućuje svima i svakom pojedinom kršćaninu.

Dragi vinkovci i vinkovke!

Podijelio sam s vama neke misli našeg preminulog subrata Španjolca p. Jose’ Maria Romana. Budimo i mi vjerni u povjerenim  zadaćama, vršimo tjelesna i duhovna djela milosrđa da nas Gospodin prizna za svoje učenike. Svjedočimo svijetu da je Bog živ i da po Isusu Kristu On i danas spašava siromahe, napose one koji su – ljudski govoreći – u „bezizlaznoj situaciji“, koji nemaju nade.

Ove godine se izostavlja slavlje bl. Frederika Ozanama, jer pada u nedjelju. Njegov zagovor bio vir blagoslova za nas i za one kojima smo poslani! Iskrene čestitke i pozdrav vama, vašim duhovnicima, štićenicima i svima koji podupiru Ozanamovo djelo.

 

Dario Grbac, CM, duhovnik Udruge

U Novigradu, 1. rujna 2018.

 

 

Dragi članovi Udruge Sv. Vinka u Hrvatskoj!

U rujnu mjesecu slavimo svetkovinu Sv. Vinka pa sam htio neke misli našeg pok. subrata oca Josipa Menichellija podijeliti s Vama.

U školi Sv. Vinka učimo posjećivati siromaha u njegovoj kući. Siromah je onaj „koji u sadašnjim prosječnim uvjetima društva nema nužnu i dovoljnu pomoć za sigurnost života i zato se osjeća isključen bilo trajno bilo za neko vrijeme od nekih dobročinstava za koja društvo izjavljuje da ih mumože osigurati svojim članovima“ (G. Menichelli, CM).

Nećemo pitati da li netko ima pravo ili ne na našu ljubav. Svaki muškarac i žena koliko god da su zla učinili, ne prestaju biti sinom Božjim / kćeri Božjom. Sličnost sa Stvoriteljem ne može se izbrisati. Ona uvijek sja na licu.

Cilj naše pomoći je uzdizanje cjelokupnog čovjeka – brata ili sestre u potrebi. „Prije nego što mislimo na dušu siromaha – govorio je Sv. Vinko – potrebno je dovesti ih u stanje da znaju da imaju dušu“.

Iskustvo nas uči koliko siromah ima potrebu za informacijom,  i kako rado prihvaća informacije koje mu pomažu da popravi svoj položaj.

„Kršćanska ljubav polazi od srca i stiže do srca, polazi od duše i dolazi do duše. Idimo k siromasima srca prepunog Božje ljubavi. Naše apostolsko djelovanje ima za cilj pridobivanje duša. Kršćanska ljubav je nepogrešivo oružje: prvo koje trebamo koristiti, posljednje kojemu se trebamo uteći kada su se ostala pokazala beskorisnima. Kada je ljudsko srce pripremljeno bratskim susretom u ljubavi lakše će poteći dobre riječi i primit će ih dobre volje. Dovesti naše siromahe k Bogu, dovesti Boga k siromasima: eto zadnjeg i najistinitijeg cilja našeg djelovanja.  Tamo gdje možda nikada neće moći ući svećenik ili sestra, možda će moći unići vinkovac (vinkovka) i tako pripraviti događaj milosti, poravnati put Božjem službeniku, ostvariti pravo kršćansko osvajanje. Uvijek imajmo na pameti da je iskazivanje kršćanske ljubavi najjači obrambeni argument kršćanstva: „Po tome će svi znati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi jedni za druge“. (G. Menichelli)

Vremena su se promijenila, a s njom i kultura i siromasi. Siromah danas nije onaj od jučer. Ima različite spoznaje, potrebe, težnje.

Da li je ispravno govoriti o „siromasima“. Radi se o problemima čovjeka. Siromah je onaj koji „ malo proizvodi“. Znamo da postoje situacije kada smo u potrebi. Postoje siromasi za koje sv. Vinko kaže da su „moje breme i moja Oni su i naše breme i bol“. Siromasi žele da ima se ne daje „ iz ljubavi“ ono što trebaju imati „po pravednosti“. Jako je raširen osjećaj za slobodu, slobodu od potrebe, od neznanja i ovisnosti. Oni ne vole paternalizam. Prema ocu Menichelli-ju siromah današnjice zazire od ideje o gospodovanju koje bi se moglo nad njim vršiti. I u oblicima pomoći i dobrotvornosti ne podnosi da je bilo kome obvezan.

Siromasi si žele organizirati život kako misle da je najbolje, da bi ostvarili svoje težnje. Kako se onda mi imamo ponašati? Otac Menichelli primjećuje: Neke od tih težnji treba slijediti, druge ispraviti i disciplinirati, na kraju neke treba odstraniti mudrim približavanjem. Naše djelo je iznad svega odgojno i formacijsko. Odnos ljubavi je po sebi odgojni odnos, strpljivo djelo uvjeravanja i nagovaranja.

Potrebno je imati „osjećaj za siromaha“, primijetiti njegovu egzistenciju i njegovu zadaću u ljudskom i kršćanskom društvu. Taj osjećaj diktira ponašanje i nameće dužnosti. On se postepeno stječe i kad ga otkrijemo razumijemo što trebamo učiniti za siromaha, čega se trebamo lišiti, kako se za nj zanimati. Treba prihvatiti njegovu prisutnost, rado se s njim zadržavati. „Preko ljubavi za siromaha doći ćemo do ljubavi prema siromaštvu i razumjeti ga kao prvi korak prema osobnom posvećenju“. U siromahu otkrivamo velike ljudske vrijednosti: plemenitost, altruizam, strpljivost, podnošenje. Siromah podnosi težinu koju možda nitko od nas ne bi bio kadar podnositi. On ispašta i za nas, i za naše krivice.

Siromasi su punim pravom dio društva i njegovi živi udovi. Društvo treba njih kao i nas. Trebamo im dati osjećaj da ih Crkva smatra aktivnim članovima, i da oni u njoj imaju privilegirano mjesto. Nadasve religiozno društvo, Crkva, zajednička brižna Majka, oduzima siromahu osjećaj „inferiornosti“. Siromah treba od nas čuti da Crkva, premda čini sve što može da bi ga izvukla iz neimaštine, drži da je on pred Bogom u privilegiranom položaju, sjećajući se prvog evanđeoskog blaženstva: „Blago siromasima duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko“.

Potreban je duh pravog razumijevanja, koji se ne sastoji u tome da „opravdamo“, već da se stavimo  u njihov položaj. Razumijevanje nas dovodi do umanjivanja naših problema i do raspoloživosti za djelotvorno prijateljstvo.

Draga braćo i sestre! Bilo nam slavlje o svetkovini Sv. Vinka Paulskog svima snaga i poticaj da se još više stavimo u službu onih koje će Bog poslati na naša vrata i koje ćemo sami otkriti u njihovim potrebama. Tako ćemo Gospodinu biti utjeha u moru boli čovječanstva koje on neizmjerno ljubi.

Iskrene čestitke i lijep pozdrav Vama, suradnicima i duhovnicima.

 

Dario Grbac, CM, duhovnik Udruge

U Novigradu na Dobri, 4. rujna 2017.

Možda Vam se sviđa i ovo:

Čestitka i razmišljanje o blagdanu utemeljitelja udruge bl. Frederika Ozanama

Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka! Uskoro slavimo spomendan ustanovitelja Udruge, bl. Frederika …