ŽIVOT

Često postavljano pitanje: Što je život?

Poput mnogih pojmova za koje Grci kažu da su aporije, kao što je: ljubav, istina , mir, čovjek, radost, bog, sloboda,  tako je i život jedna aporija za koji nema definicije. Nitko ne može reći dokraja što je to život. Možemo govoriti ovo je ili ono je, nabrajati što je život i još lakše što život nije ali ne možemo znati što je život. Kako je to ne imati život? Zašto je život tako uzvišen, složen ili jednostavan, radostan ili tužan? Zašto netko živi ovako, drugi onako? Zašto je netko zbog istog razloga sretan a drugi nesretan? Opet, nemamo odgovora. Nismo mi tražili ovaj život, mi smo ga dobili. Mi ne možemo znati, i ne bi trebali odlučiti, kada ćemo završiti sa ovim životom. A opet je on naš, mi možemo s njim učiniti što želimo.
Netko život troši kao svijeću izgarajući za druge, a netko gubi život u ništa. Živi za ništa.  Dan po dan, sat po sat, minutu po minutu, sekundu po sekundu. Gubi to darovano vrijeme života. Netko pak to isto vrijeme pokušava, ili uspijeva, djelomično ili malo više posvetiti, proživjeti dubinski, već sada dolazeći na frekvenciju vječnosti. Tako živeći neke trenutke života, minute ili sekunde slaže u svoju nutarnju, duhovnu životnu čašu koju trajno ispunjava ili prazni. Netko tu čašu ispuni onim pravim, istinskim vrijednostima- ljubavlju, dobrotom, sebedarjem.
Pojedinci, kojih godine nisu bitne, tu čašu čak i prepune tako da u njihovoj blizini  doživljavamo plimu dobrote, te i ne znajući pravi razlog, želimo biti blizu njih. Ne znamo  što je to što nas k njima privlači, nego to izdaleka slutimo.  U svakom slučaju takvi susreti su rijetki, takvi ljudi su rijetki, takvi ljudi su sveti, te nam kadšto postaju uzor pa  možemo po primjeru njihovog života usklađivati i usmjeravati svoj život. Stoga upoznajmo takve ljude, susretnimo takve ljude, zadržimo se kraj takvih ljudi, ogrijmo se na vatri duha koju ti ljudi šire oko sebe. Znajmo ih cijeniti i prepoznati da nakon susreta s njima možemo lakše kroz život dalje, dalje do novih životnih visina i dubina. Oni su poput hodajućih oaza, oaza dobrote, ljubavi, mira, sreće, ispunjenja. Oaza koje i nama kazuju, da je život u punini i svetosti moguć. Da smo i mi na dobrom putu ako slijedimo takve osobe, osobe koje nam daju samom svojom prisutnošću nešto više, nešto za čim čeznemo, čega nam nikad nije dovoljno, a to je ona dubinska radost, ona punina života i smisao. To je ona nesebična, bezgranična ljubav, to je Bog. I ne znajući dolazimo do te točke, do čežnje za Bogom.
Ti ljudi su svjetionici na našoj životnoj plovidbi. Oni nam pokazuju da je ideal svetosti moguć, da to nije utopija. Da biti svet nije nešto nemoguće. Da biti svet može svatko. Manje ili više.  Da mi jesmo sveti. Hoćemo li biti proglašeni svetima ili ne ćemo, ne trebamo se oko toga uznemiravati. To neka drugi brinu. Mi živimo tu svetost, ljepotu svetosti, želju za svetosti, konkretnost svetosti, sada, već ovdje, u susretima s drugima! Ako ne možemo to izvanjski pokazati, pokažimo to unutarnjim stavom, stavom želje za dobrom svakom čovjeku. Stavom ljubavi prema svemu oko nas.
Nije to lako jer postoje trenutci kada susrećemo druge ljude koji su hladni, koji šire zloću, nelagodu, nemir, tjeskobu i u čijoj se blizini ne osjećamo dobro. Pogotovo oni među nama koji su molitelji, koji su ispunjeni duhom vjere i ljubavi prepoznaju  te osobe koje nisu na toj valnoj dužini i prepoznaju tu hladnoću u njima koja se širi i nameće, koja želi biti dominantna, koja želi vladati, koja želi ispuniti odnose, koja želi zaraziti susrete.

U susretu s takvim ljudima doživljavamo plimu hladnoće, neugode i nelagode i nije nam lijepo a ne znamo  do kraja objasniti zašto je to tako.  To je onaj signal koji nam šalje naš duh, koji je prepoznao duh suprotan njemu i budi u nama nemir, pali neke sigurnosne lampice, daje neke signale i upozorenja da pojačamo toplinu koja će zagrijati hladnoću bližnjega ili ćemo se odmaknuti dalje da nas ta hladnoća ne bi, ako je prejaka, zahvatila i to malo topline u nama ohladila. To su ti trenutci u kojima se ne možemo uvijek snaći, ne možemo odlučiti istovremeno, ostati ili otići. Zato, znajmo da ima i takvih trenutaka, budimo spremni na takve susrete prethodno osnaženi snagom Duha i Ljubavi.
Kada se  događa ta spoznaja života,  koja nas usmjerava u razna razmišljanja kako živjeti život? Što je to presudno u odlukama kamo krenuti, kako djelovati, koliko se dati koliko aktivirati, gdje? Mnoga pitanja, samo jedan odgovor. Samo jedan odgovor je pravi, a to je posvetiti život, posvetiti ga darujući ga, ne čuvajući ga. Jer ako ga želimo sačuvati, polako ćemo ga izgubiti, ovdje a možda i za vječnost.
Učvrstimo se u vjeri da je darivanje života pravi put i neka ne prestane produbljenje misli o životu. Neka ne prođe nijedan dan u kojem se nećemo zaustaviti pred tom tajnom pokušavajući, još jednom iznova naći odgovor, pokušavajući se još jednom približiti odgovoru a ne udaljavati, da ta tajna koja se zove život postane nama donekle shvatljiva, donekle razumljiva, donekle prihvatljiva. Do slijedećeg pitanja, do slijedećeg odgovora ovdje u konačnosti, a odgovor ovdje u konačnosti kakav god da je, ne može biti do kraja odgovoren jer život izmiče, izmiče našoj misli, izmiče našim duhovnim i umnim sposobnostima. I uvijek nas želi potaknuti da stremimo ka nečem višem, ka nečem što nas nadilazi, ka nekome ili nečemu što daje konačan odgovor o tome što je život. Onome koji taj život daruje, koji taj život kreira, onome kojeg neki zovu energija, neki sila, neki božanstvo, a ja ga zovem Bog koji je trojstven, koji je Otac, Sin i Duh Sveti. Jer samo On je rekao ja sam Put, Istina i Život.
On je mogao reći da je On Život, a mi imamo život. On je Život u punini a mi živimo život u većoj ili manjoj ispunjenosti i doživljenosti, svečanosti i radosti, ali sve u ograničenosti. Ipak u ovom prolaznom životu, njegovom ograničenom trajanju, mi možemo tako živjeti da ga pretvorimo u neograničeno. Da svojom kvalitetom života, količinom ljubavi i spoznaje koju ćemo ovdje doživjeti ili proživjeti u susretu s bližnjima, možemo doći pred vječnoga gospodara života, donijeti mu to malo svetog života u dlanu i reći: evo, to je ono što imam, a gospodar života će reći: dobro, dovoljno si života  posvetio, uđi u  puninu života sa mnom.
Do toga dana posvećujmo svoj život koliko možemo, ne čekajući da nam ga drugi posvete. Ne tražeći idealne situacije i idealne trenutke nego svaki trenutak koji možemo ovdje i sada u ovom našem ograničenom životu dubinski proživimo i posvetimo. A onda, će ti trenutci postati trajni. Iskra će postati trajni plamen. Spojen sa plamenom Božje ljubavi  i Božjeg života i naš život postaje vječan, postaje kao plamen neugasiv, jer je taj neugasivi plamen prepoznao naše male plamičke dobrote, nježnosti i svetosti, ovdje, u sadašnjosti. Svjesni kako smo još daleko od takvog života, a ipak radosni zbog doživljenih trenutaka te vječne svetosti u sadašnjosti , ponosno nastavimo hod prema konačnom susretu  s Gospodinom u  Kraljevstvu mira i Ljubavi, koje je već ali još ne . Aleluja!


Miroslav  Radić

Možda Vam se sviđa i ovo:

ADIEU MAJKO

Razum sve zna i pomiruje o raju, čistilištu, vječnosti… Zna i o jučer, danas i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *