Udruzi za Ozanamovo 2024.

Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka Paulskog!

Dobro je osvježiti naše sjećanje na bl. Frederika Ozanama (1813-1853)

Njegova obitelj, židovskog porijekla, godine 600. obratila se na kršćanstvo. U 17. stoljeću jedan se njezin predak zvao Jakov Ozanam i bio ugledni matematičar i mudar kršćanin.
Otac Antun Franjo (filozof, vojna karijera, liječnik) se s Napoleonovim trupama premjestio u Italiju,u Milano. Majka Marija Nantas, bila je iz Liona, kći trgovaca.

„Moja majka mi izgleda najsavršeniji izraz Providnosti“.
„Imao sam oca i majku više dostojne neba nego zemlje.“
Od 14 djece samo su troje preživjeli. Prvorođena Eliza je Frederiku bila kao druga majka. Umrla je od meningitisa sa 17 godina života.
1816. obitelj se vratila u Lion.
„Dragi tata, budući da Frederik počinje piskarati…. Prošle godine vjetar je odnio poklon koji sam ti recitirao, no ovaj put ovaj papirić zatvoren u tvoj novčanik, više neće pobjeći i ponavljat će ti neprestano da te tvoj Frederik voli svim srcem“.

„Rekli su mi da sam kao dijete bio jako dobar i poučljiv i to se pripisuje slabosti mog temperamenta, ali ja vidim jedan drugi uzrok. Imao sam sestru jako srdačnu, koja me je zajedno s mamom poučavala i njezine su mi pouke bile tako ljubazne, tako dobro izlagane, tako prilagođene mojoj djetinjoj pameti, da sam u tome nalazio pravo zadovoljstvo…“

„U svojoj obitelji nalazim puno radosti i utjehe. Moj stariji brat je moj anđeo čuvar, i Hvala bogu, jako sam napredovao pod njegovim vodstvom“.

„Koliko sam puta vidio da moj otac i moja majka plaču, jer od četrnaestero djece, nebo im je ostavilo samo troje. No koliko se puta ovo troje preostalih, u svojim bolima i opasnostima uteklo braći i sestricama koji su u društvu anđela“.

Sa 16 godina Ozanam postiže bakalaureat iz književnosti (klasična matura).
U vjerskoj krizi pomogao mu je opat Noirot.

Frederik studira na pariškom sveučilištu od 1831 do 1836.
Javljaju se nove političke ideje. Na laičkom području sa socijalistima (Saint-Simon, Fourier), a na katoličkom Le Menais (boreći se za odvojenost Crkve od Države)
Frederik si pušta bradu, što je bilo moda među zauzetim mladima i sudjeluje u političkim i književnim raspravama.

Baily, profesor filozofije, bio je vođa jakom pokretu mladih. Upravo iz tog studentskog kruga nastale su Konferencije kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskog. On je sastavio i ono što je prethodilo Pravilniku Konferencija.

„Nitko napose ne može sebi pripisati nastanak Društva…, ako je od početka njega vodilo iskustvo i autoritet kršćana već iskusnih u vršenju dobrih djela, ono zahvaljuje svoj razvoj i cvjetanje poletu ljubavi, koji je krenuo iz srca katoličke mladeži“.

Bilo je sedam ustanovitelja. Čini se da je Frederik već imao u mislima plan o društvu mladih studenata, ali ne karitativne naravi, već studijske.

Među mladima bio je Letaillandier: „Ja bih radio volio sastanke, bez borbi i razilaženja i koje bi tvorili isključivo mladi katolici, koji bi se zajedno i jedino bavili dobrim djelima“.
Nakon mnogobrojnih žučnih rasprava Frederik će: „Kako je žalosno vidjeti katolicizam i našu svetu majku Crkvu tako napadanu, izobličenu, klevetanu! Ostanimo na proboju da se odupremo napadima. Zar ne osjećate i vi želju, potrebu da uz ovu Konferenciju borbenu postoji i jedno drugo Društvo, koje sačinjavaju isključivo prijatelji kršćani i koje se sasvim posvećuje kršćanskoj ljubavi? Zar vam se ne čini da je čas da k riječi sjedinimo djelovanje i da djelima potvrdimo životnost naše vjere?“

„Kada smo mi katolici pokušavali da ove nesretnike podsjetimo na čudesna djela kršćanstva, svi su oni govorili: „Imate pravo ako govorite o prošlosti: kršćanstvo je stvaralo čudesa, ali danas je ono mrtvo. U stvari, vi sami koji se proglašavate katolicima, što činite? Gdje su djela koja vas takvima dokazuju, vrijedna da poštujemo vašu vjeru“. Tada smo rekli samima sebi: „Onda djelujmo! Učinimo nešto što je vlastito našoj vjeri ….  budimo od pomoći našem bližnjem, kao što je činio Isus Krist i svoju vjeru stavimo pod zaštitu kršćanske ljubavi.“

Na svom prvom sastanku naišli su na nerazumijevanje. Naime župnik Don Olivier od Saint Etienne-du-Mont htio je da mladi drže vjeronauk siromašnoj djeci, a mladi su htjeli vršiti socijalno djelo, koje izlazi iz okvira crkava, kako bi se približili siromasima, poput sv. Vinka.
Ozanam i njegovi drugovi odlučili su osnovati jedno društvo posve novo, čiji je cilj bio kršćanska ljubav, s tim da će posjećivati siromahe tamo gdje oni stanuju.
Bailly je tada imao 40 godina, a ostali između 19 i 22 godine, jedino je Frederik imao 20 godina. Sv. Viko je bio pokrovitelj Društva, a Bezgrešna njegova zaštitnica.

Duh Konferencije

„Mi smo samaritanci iz evanđelja: vidjeli smo društvo koje leži izvan puta, opljačkano od razbojnika razuma i bez svijesti. Svećeni i levit koji prolaze nisu otišli dalje, približili su mu se s ljubavlju, ali ih je ono odbacilo u svom deliriju i u svom strahu. Mi, koje ono (društvo –op.) uopće ne pozna, želimo mu se približiti, sagnuti se nad njegove rane i izliti na njih ulje i balzam; želimo ga podići iz blata i ponovno ga smirenog i ublaženog dovesti u Crkvu, u to božansko svratište koje će mu dati kruh i pokazati mu put da nastavi svoje hodočašće prema besmrtnosti.“

„Da, bez sumnje, premalo je tješiti potrebnog dan za danom: treba staviti ruku na korijen zla i preko pametnih reformi smanjiti uzroke bijede. Ali mi čvrsto vjerujemo da se znanje o reformi pomoći  ne uči iz knjiga (…) već trpeći istu hladnoću kao i siromasi, u prijateljskom susretu istrgnuti tajnu srca koje pati. Kada smo dobro izučili tu službu, ne za koji mjesec, već kroz dugo godina; kada smo upoznali siromaha u njegovoj kući, u školama, u bolnicama i ne samo u jednom gradu, nego u mnogima, u selima i u svim stanjima kamo ih je Bog stavio, jedino se tada počinju spoznavati elementi tog strašnog problema a to je bijeda; tada imamo pravo predlagati ozbiljne mjere“.

Frederiku je otac umro 1837. godine od posljedica jednog pada preko stepenica dok je posjećivao siromahe.
Majka mu je umrla 1839. godine. Pri tom je zapisao. „Treba gledati nebo kada smo udareni na zemlji… U satima žalosti, kada život biva težak, treba se sjetiti da sve što prolazi je kratko i da ćemo unutar nekoliko godina iznova naći one koji nam nedostaju … Ovi brzi dani zemaljskog života trebaju se dobro potrošiti, a to će biti jedino kada vjerno odgovorimo na poziv koji je svakome određen … Zato hrabro! Ako Bog nagrađuje jednu čašu hladne vode u njegovo ime, kako neće nagraditi čašu suza prolivenih s predanošću, poštovanjem, ljubavlju, prihvaćajući njegovu volju?“

Dok se Frederik trebao odlučiti za svećeništvo ili brak bio je jako uznemiren. „Uvijek se isto osjećam, uvijek pun riječi i siromah u djelima, uvijek trpim uslijed moje nemoći i moje bijede, i kako se ne mogu opet podići, uvijek me uznemiruju mnoge misli i različiti osjećaji, donosim malo čvrstih odluka i zaključaka još manje, umiješen od egoizma i malodušnosti, trgujući s Bogom i samim sobom …teško odlučujem učiniti korak prema dobru, imajući uvijek strah da sam učinio loše; pun malaksalosti i nemira, udaran neprestano napašću mašte i ispraznosti, vazda nezadovoljan sobom, a da ne znam razoriti uzroke mog nezadovoljstva.“

Frederik je ovako sebe ocrtao: „Zašto u konkretnom životu nemam povjerenja u Božju dobrotu čije motive dobro razumijem? Čemu ta nemirna žurba, nikakvo prepuštanje i oskudna molitva? Zašto mi ta očajna pokretljivost mojih ideja ne udijeli utočište i smirenost koju drugi naprotiv nalaze u raspetomu?“

Frederikova zaručnica i supruga bila je Amelija Soulacroix (Sulakroa’).
O tom se odnosu s Amelijom ovako izrazio:
„Umjesto da ljubim u njoj Onoga koji mi ju je darovao, tražio sam u njoj samog sebe, htio sam se klanjati samom sebi u njezinom srcu, htio sam da samo ja uđem u njezine misli i taj jadan egoizam, koji misli da nije po želji s njegovom nestrpljivošću, bio je uzrok svih mojih nemira. Iz toga proizlaze sve teške zabrinutosti, tamna raspoloženja koja se porađaju i množe …. ova odvratnost osoba i stvari, taj strah da neću uspjeti u svojoj karijeri, to shvaćanje da sam se previše gurao naprijed“.

„Ti si odviše dobra i osjećajna, a da ne bi imala malo nježnosti misleći na ovog siromašnog prognanika. Ti znaš da je kroz šest mjeseci samo jedan kult ispunjavao sve njegove sate i usredotočio njegove želje …Vrijeme je da sve to završi, mada ne želim nijekati ovo slatko razdoblje prvih ljubavi. Svidjelo se Bogu da uvijek hoću priznati te čiste i neizrecive slasti. No potrebno je da prođe proljeće, i da nakon travanjskog cvijeća slijedi drugo cvijeće!… Evo, vrijeme je stiglo, evo proljeća naših dvaju života! …Ne dolazim da ti ponudim radosti jednog lakog života, ni prestiž sjajne sreće, niti sjaj, niti slatku dokolicu, niti išta od onih stvari koje zavode veći dio naroda … Ja ti nudim volju jednog muškarca, volju pravu i iskrenu, volju da budem častan i dobar kako bi ti bila sretna … Tvoj zaručnik koji te jako voli. F. Ozanam“

„Nakon pet dana otkako smo zajedno, kakav mir, kakva vedrina u ovoj duši koju ti poznaješ kao nemirnu i tako sposobnu da sebe muči. Dopuštam si da budem sretan. Više ne brojim trenutke ni sate. Tijek vremena nije mi važan … Što me briga za budućnost? Sreća u sadašnjem … grlim nebesa“.

Kada je 1848. došlo do revolucije, „građanski“ kralj Luj Filip oslonio se na bogate građanske kapitaliste. Tada se rodio jedan suprotan pokret na čelu sa „socijalistima“ kao Saint- Simon, Fourier, Luigi Blanc i jedna patrola katolika (la Mennais  …). Nastao je građanski rat i rodila se građanska Republika.
Ozanam je stao uz puk u bijedi te razvijao svoju socijalnu misao.

„Politička pitanja nadomjestilo je socijalno pitanje, borba između siromaštva i bogatstva, između sebičnosti koja hoće uzeti i sebičnosti koja hoće sačuvati. Između tih dviju sebičnosti bit će strašan okršaj, ako se ljubav ne postavi između njih, ako ne postane posrednicom, ako kršćani svom snagom ljubavi ne budu znali voditi siromahe koji imaju moć broja i bogate koji imaju onu od novca. Nesumnjivo Providnost nas ne treba za svoje milosrdne nacrte, ali mi je trebamo i ona je obećala svoju pomoć samo uz naše sudjelovanje.“

„Pitanje koje uznemiruje svijet oko nas nije pitanje osoba ni pitanje oblika politike, već socijalno pitanje. To je borba onih koji ništa nemaju i onih koji imaju previše, to je snažan sudar bogatstva i siromaštva … dužnost nas kršćana je da stanemo između ova dva polja, kako bi po nama kršćanska ljubav učinila ono, što pravednost sama ne bi znala učiniti.“

Poznate su nam Frederikove riječi:
„Pitanje koje razdvaja ljude našega vremena nije toliko pitanje oblika politike, već daleko više socijalno pitanje. Radi se o tome tko će ga pokrenuti: duh sebičnosti ili duh žrtve. Hoće li društvo biti jedno veliko iskorištavanje u korist jačih ili zauzimanje svakoga za dobro sviju i nadasve za zaštitu slabih. Ima mnogo osoba koje imaju odviše i koje hoće imati još više. Još brojnije su one koje nemaju dovoljno, koje nemaju ništa i koje hoće prisvojiti dobra, ako im se ne dadnu. Između ova dva razreda osoba priprema se velika borba koja može biti strašna: s jedne strane snaga zlata, s druge snaga očaja. Mi se moramo baciti posred tih neprijateljskih vojski, i kad već ne možemo spriječiti, da bar ublažimo sukob.“

„Pitanje društvenog dobra i dobrotvornih reformi manje učimo pognuti nad knjigama i sjedeći pred političkom tribinom, nego ulazeći u barake siromaha, sjedeći uz njegovo uzglavlje, trpeći hladnoću kao i on, prodirući u tajnu njegovog ogorčenog srca … Kada smo učili o siromahu, njegovoj osobi, u školi, bolnici, radionici, u gradu, na selu, gdje je postavljen, jedino tada, snabdjeveni svim elementima počinjemo shvaćati strašan problem i misliti kako da ga riješimo.“

„Kada gospodar ne smatra radnika suradnikom ili svojim pomoćnikom, već oruđem iz koga treba izvući što je više moguće, uz najmanji trošak, tada se radi o iskorištavanju …. Radnik-stroj tada je samo dio kapitala, kao rob iz starih vremena.“

Frederik je napustio društvenu i političku borbu:
„Bez sumnje, javna pomoć (milosrđe) treba zahvatiti u krizama društva. To milosrđe je Samarijanac koji izlijeva vino na rane putnika koji je napadnut. Ali u nadležnost pravednosti spada da spriječi napade nitkova“.

(prema P. Gerry Armani)

Braćo i sestre,
neka nam Duh Božji dadne bolje razumjeti naše poslanje u ovom svijetu koji se stalno mijenja i spremno i rado svrnuti pogled na potrebne oko nas te im iz ljubavi prema Kristu koji s njima zajedno trpi, pružiti pomoć, ohrabrenje i riječ utjehe, da posve ne klonu u očaju.

Blaženi Frederik neka nas sve zagovara kod Gospodina. Svima vama, zajedno s vašim duhovnicima i podupirateljima sretan blagdan.

p. Dario Grbac, CM
duhovnik

 

U Novigradu na Dobri,
30.08. 2024. na spomendan bl. Gebre Mihaela, CM, mučenika