SSVP HR Udruga sv.Vinka Paulskog u RH
19.rujna 2015 sastanak Područnog Vijeća sv. Petra i Pavla Đakovačko Osiječke Nadbiskupije trebao je biti radni dogovor kako pomoći ljudima koje nazivamo izbjeglicama, odnosno kako se organizirati po konferencijama i na koji način možemo djelovati. Domaćin Predsjednik Podr. Vijeća Stipo Maričić nas je ugostio kod svoje kuće gdje smo dogovorili kako ćemo se posložiti i predložiti članstvu uključivanje svakoga po mogućnostima ali prvenstveno da osiguramo timove od po četiri osobe i dolazimo volontirati. Stipe u jednom trenutku predlaže i nama da odmah ostanemo kao jedna ekipa te da zajedno sa njim odemo u šator Crvenog Križa služiti i dijeliti sve ono što je potrebno tim jadnim ljudima. Pristali smo odmah iako sam znao da ujutro putujem na Misijski sajam u Lužnici. Dali smo sve vrijeme koje će se dogoditi dragom Bogu u ruke i krenuli u nama nešto izazivajuće i nepoznato. Došavši do punkta Policije ukrcali smo se u kombi koji nas je zajedno sa volonterkom Crvenog Križa koja je očito rukovodila sa smjenama volontera dovezao u prostor tik uz željeznički kolodvor Tovarnik. Obukli su nas u prsluke Crvenog Križa i tu kreće naše služenje. U nekoliko minuta nismo vidjeli nikoga u blizini ograde i pomislio sam, Bože dali neće doći i uzeti ponuđenu hranu, vodu ili nešto drugo. I odjednom stvori mi se pred očima prvi čovjek ispružene ruke koji govori nešto nerazumljivo meni i ponizno pogledava u kruh. Dodao sam mu kruh i pokazao na ribice u konzervi na što je samo kimnuo glavom, dao sam dvije i dobio zahvalan pogled i kratak smješak. I onda dolaze odjednom i žene i djeca a mi ne gledajući više lica pokušavamo svima udovoljiti i dodati im ono što traže, čujemo kroz žamor, brot,fiš. bebi itd. i samo dodajemo u ruke ono što žele, i tako to traje oko sat vremena. Onda opet tajac i malo mira jer je očito težište zanimanja postao vlak koji se počeo puniti. Odlazim pogledati na peron što se događa uz upozorenje da se čuvam, neznam ni tko mi je to rekao i nisam se obazirao jer sam jednostavno želio vidjeti te izraze lica koji su ležeći u prašini perona gledali začuđeno u moj mobitel koji je slikao sve njih. Neki su se i nasmiješili vidjevši oznake Crvenog Križa sa zahvalnošću progovorili na engleskom hvala. Pomislio sam o svima koji imaju osjećaj straha od tih ljudi, moram reći da i sam nisam znao što osjećam kada sam dolazio služiti ali sam imao jasan stav svoje savjesti a to je bilo, neću gledati te ljude kroz politiku nego kroz srce i osjećaj poniznosti prema njihovoj patnji i želji za boljim životom. Majke i dječica su toliko toga pokazale izrazom očiju da jednostavno nisam mogao drugačije razmišljati. I onda opet poziv za novopridošle ljude odlazim do ograde i ulazim u prostor nekako shrvan i pun emocija započinjem dijeliti opet ispruženim rukama fiš, aplle, brot, maramice, pelene, dječju hranu…. Tri sata su prošla od kako sam došao u jedan novi svijet, kao da je bilo tri minute, i nekako mi se nije išlo kući kao uostalom i Zdenku i Zvonku, no morali smo krenuti jer je slijedeći dan bio put u Zaprešić, ali znao sam da ću se sigurno ponovo vratiti i obući prsluk ma gdje bude potrebno služiti Bogu koji je rekao; “svi ste moja djeca” i ja se tako ponašam i živim. Netko će reći oni su teroristi ali ja poručujem svima dođite i uvjerite se sami, a onda uperite prst u djecu, majke, ljude, i recite vi ste teroristi, muslimani, mi vas ne trebamo idite svojoj kući. Poručit ću svima i pitati, zašto se bojimo Islamizacije, zašto mi ne bi pokazali kakvi su Kršćani, zašto i buduće generacije Islamista ne bi postali oni koji ljube ljude u kojima je Krist koji nas sve voli ma kakvi da smo. Hvala dragom Bogu da mi je i kroz ovo iskustvo pokazao da je najteže biti čovjek i biti ljubljen kao takav.
Nadam se da će oni koji razumiju shvatiti o čemu sam pisao, a oni koji neće neka osude svaku moju riječ koja zna samo za ljubav prema čovjeku u potrebi i ništa drugo.
Igor Pranić- predsjednik Udruge
