MOLIM DAKLE JESAM

Moliti se mora!? Molitva je čovjeku neophodna. Bez nje je čovjek kao list otrgnut s  grane koji se suši. Duhovno gledano bez molitve mi polako umiremo jer nismo povezani sa izvorom života. Nemamo pristupa onoj životnoj snazi koju nam samo Bog može dati. U molitvi smo povezani s beskrajem, sa Svemogućim jer mi smo, kako znamo, stvoreni a on je Stvoritelj i stvorenje ne može opstati bez povezanosti sa Stvoriteljem. Može životariti ali ne može smisleno živjeti.
Molitva nas uranja u prostor Božje blizine i Bog nas preko molitve miluje, tješi, hrabri, uzdržava, vodi. Molitva je ispružena ruka Bogu da nas povede u svoja prostranstva. Ona je naša duhovna kap koja se stapa s oceanom Božje ljubavi te mi postajemo njen dio već sada. Mirišemo tu ljubav cjelinom svoga postojanja. Molitva je jasan stav želje za susretom u našoj prolaznosti s vječnošću i možemo reći: Molim dakle jesam! Ako ne molim zatvaram svoj život za ono vječno, prekidam nit s Nebom. Po molitvi ta nit postaje izvor života. To je kao pupčana vrpca s Bogom, jer dijete u majčinoj utrobi ne može rasti i razvijati se ako je pupčana vrpca prekinuta. Tako i mi, ako po molitvi nismo povezani s Bogom ne rastemo i ne razvijamo se i polako duhovno odumiremo.
Molitva je u najširem smislu cijeli naš život. To je stav otvorenosti, čuđenja, čežnje za rastom i puninom. Kada s takvim stavom krećemo u život nužno dolazimo do realnosti u kojoj smo mi samo prolazna stvorenja a Bog naš vječni stvoritelj. Molitvom stoga najprije izrecimo Bogu najdublje hvale za to što jesmo, što postojimo, što je On htio da mi budemo, da se rodimo i odživimo ovaj komadić darovanoga nam vremena, koje je samo jedan treptaj u odnosu na vječnost.
Kad spoznamo tu veličinu Božju možemo samo pasti na koljena i reći Tebi se klanjam, Tebi se divim, Tebe priznajem za svoga Boga! Sve ostalo je nebitno, sve ostalo je prolazno a samo Ti si vječan, a i ja ukoliko sam s Tobom. Prekidam li vezu s Tobom, a ona se prekida svaki put kada tonem u grijeh, oholost i sebičnost, sam sebi zatvaram vrata vječnosti. To se događa i kada stvorenja, stvoreno, materijalno i sebe postavljam na Tvoje mjesto i tomu se počinjem klanjati i to obožavati. Kako je to velika zabluda, a molitva klanjanja kaže: Ti si Bog kojemu se klanjam, Ti si najvrijednije što ovaj svijet ima, samo Tebe priznajem za svoga spasitelja!
Pošto si Ti neizmjerno dobar i punina dobrote mogu Ti se obratiti i molitvom prošnje. Kao prosjak pružiti ruku i mirno čekati Tvoj dar. Ti nam daješ svaki dan iznova još života, ne bilo kakvoga nego nam daješ vječnoga života. Doduše, daješ nam mrvice vječnoga života sada da naslutimo kako će biti neopisivo veličanstvan vječni život tada.
Poput tvojih učenika i ja te molim i pitam nauči me moliti, potakni me na molitvu, daj mi ustrajnosti u molitvi. Daj mi svoga Duha da moja molitva bude duboka, sadržajna, iskrena, jednostavna, srčana, vedra i lijepa. Ti si to zaslužio Bože. Sigurno se raduješ svakom molitelju,  ne zbog sebe nego zbog onih koji mole jer to je znak da žele živjeti, da žele rasti i da se ne vrte oko samih sebe. Molitva je izlazak iz toga začaranoga kruga sebeljublja i otvaranje novih krugova, beskrajnih krugova već ovdje i sada.
Pomogni mi Isuse da nikad ne prestanem moliti. Neka moje misli, srce, duša i moj život bude molitva. Neka to bude život s Tobom, beskrajan, neopisiv, istinit. Ne daj mi moliti samo za sebe nego i za bližnje, za potrebne, za svijet. Neka se moje usne što češće molitvom slade.

Miroslav Radić, Rijeka 25.11.2013.