HODOČASNIK VJERE, MIRA I LJUBAVI

Veliki je petak. Vratio sam se iz crkve s obreda muke i ljubljenja Kristova križa. U trenutku dok sam klečao ispred križa, koji je držao pater Marijan, sjetio sam se mnogih križeva Ivana Pavla II. koje je nosio tijekom pontifikata, a posebno križa svojih bolesti i križa svoje smrti. Velik je bio u životu, ali još veći u svome svetu i dostojanstvenu umiranju. To je velika lekcija koju je svijet mogao naučiti
o  kulturi života, prihvaćanju starosti, bolesti i patnje i njegova najveća propovijed, kako su mnogi primijetili.
Bio je hodočasnik koji je išao svima i svi su hodočastili k njemu. Najprije vjernici, ali i nebrojeni nevjernici. Nije bio običan hodočasnik nego hodočasnik vjere. Za Isusa mu nikada ništa nije bilo teško, a još manje teško za njegovu sliku, čovjeka. Išao je do na kraj zemlje noseći vjeru u Krista i vjeru u novoga, boljega, obraćena čovjeka. Duboku je vjeru pratila, ili joj prethodila, još dublja molitva koju je molio, pisao, šutio i druge na nju neumorno poticao.
Bio je hodočasnik mira. Duboko u sebi nosio je Kristov mir koji je svima donosio i na okupljene blizu ili daleko prenosio. I kada su drugi oklijevali, strahovali i odustajali, on je odlučno, bez straha i neumorno, gradio mostove pomirenja između pojedinaca, skupina i naroda.
Bio je i neumoran hodočasnik ljubavi. Ljubavi koja nije bila samo emocija bez pokrića, koja nije bila površna i laka. Nj egova j e ljubav bila poput one o koj oj piše evanđelist Ivan u svojoj Prvoj poslanici ili apostol Pavao u Hvalospjevu ljubavi ili one koju je živjela Majka Terezija. Svjedočio je agape ljubav o kojoj piše Matej u svome Evanđelju (Mt 25,40). Ljubio je cijelim svojim bićem Boga i svakoga čovjeka. Bio je trajan sijač milosnoga vremena. Papa se, poput Isusa, potpuno nama dao i zato ga mi i danas imamo i imat ćemo ga zauvijek u svojim srcima i molitvama i zato je naš i zato je svet.
Volim Papu hodočasnika jer i sam od svoje sedamnaeste već više od trideset godina hodočastim. Sretan sam što sam živio za pontifikata Ivana Pavla II. i što sam ga susreo deset puta: četiri puta u Vatikanu, u Gradišću, Trstu, Mariboru i sva triput u Hrvatskoj. To je kao deset pečata u srcu i duši. Kao što majka teško može reći koje dijete više voli, tako je i meni svaki susret s Papom bio nešto neopisivo i posebno. Ipak, susreti u Hrvatskoj bili su dojmljiviji, za nijansu dublji i s više emocija, što je i razumljivo. Najprije ono uzbuđenje kada se objavi da Papa dolazi i ono radosno pripremanje i iščekivanje susreta s njim pa ona nezaboravna jutarnja bdjenja prije mise…
I sada me zahvaćaju valovi radosti pri pogledu na brijeg iza crkve u Mariji Bistrici prepun okupljenih vjernika na misi beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca. A kako opisati nezaboravni susret s Papom u našoj Rijeci kada smo bili jedno srce i jedna duša. Pratio sam ga i gledao od dolaska na Rivu katamaranom, ispraćaja i povrataka u Rijeku iz drugih gradova, na bdjenju i nastupu u ranu zoru s Molitveno-karitativnom zajednicom Agape do nezaboravne mise na Delti.
Na zidu ispred sebe gledam uokvirenu fotografiju supruge s naših troje djece. Najmlađe je još u kolicima, svi imaju žutobijele marame, a u pozadini se vidi veliki pano i okupljeno mnoštvo sa zastavicama. Radost na licima, ponos u duši, a meni, dok ovo pišem, suze bez kucanja dolaze. Taj je dan bio i ostao velik duhovni izvor i oaza za mene i cijelu moju obitelj. I nakon mnogo godina sve je tako živo, duhovno i poticajno kao i večeras kada smo se sjećali tih dana i sati kada je sunce vjere, mira i ljubavi grijalo nas Riječane u osobi našega voljenog Pape.
Hvala ti, Ivane Pavle, za svaku stopu na hrvatskome tlu i svaku riječ na hrvatskome jeziku, a posebno one upućene mladima na kraju mise na Delti „…da mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom koja je u vašemu  srcu..koje  su danas sve aktualnije.
Ne mogu ne spomenuti radost i čast što sam kao novinar u crkvi Majke Božje Trsatske iz blizine od nekoliko metara promatrao Papu kako pognut pozdravlja okupljene, zatim klečeći moli ispred čudotvorne slike Gospe Trsatske. Jučer sam prije križnoga puta ispred trsatskoga hodočasnika, poput mnogih, zastao u zahvali i molitvi. Zahvalio sam što nam je Providnost darovala ovoga velikoga Papu, pomolio se njemu za potrebe svoje obitelji, za stradale u raznim krajevima svijeta, za boljitak Domovine… ali i molio za njega, na što nas je pozvao na Trsatu.
Puno je toga što me još sjeća na novoga sveca. Spominjem posjet njegovoj rodnoj kući u Wadovicama, grobu u bazilici sv. Petra, sobi na Teologiji u Rijeci gdje je pet dana boravio, mnoge njegove knjige, pjesme, enciklike, kateheze, propovijedi koje sam pročitao, tri pjesme koje sam njemu napisao… Iz jedne od njih izdvajam nekoliko stihova:
Blagoslovi nas sada iz anđeoskih visina svojim duhovnim blagoslovom mira i otvori nam sada nebeskim ključem umove, duše, srca i ruke da tvoje na zemlji izgovorene riječi shvatimo, prihvatimo i provodimo.

Miroslav Radić