Ovo su milosni dani, vrijeme došašća upućuje nas na te dane. Iza došašća, znamo, dolazi Božić kada su se ostvarile i ostvaruju sve one vjekovne čežnje, vapaji, molitve i molbe Bogu da pošalje nekoga, da pošalje onoga koji će premostiti jaz između Boga i čovjeka koji se stvorio grijehom prvih ljudi. Čovjek je upao u duboku pukotinu i nebrojene generacije ljudi su vapile za nečim ili nekim tko će tu pukotinu premostiti, tko će napraviti taj prijelaz i omogućiti mu ponovni povratak u Božju blizinu. Tamo gdje je nekoć bio, ono što je po prvom čovjeku Adamu izgubio sada po novom čovjeku ujedno i Bogočovjeku Isusu ponovno zadobiva.
Zato slavimo Božić da se iznova svake godine podsjetimo da je napravljen taj most, da je došao netko tko je mogao reći: Ja sam Put i svi koji hoće mogu tim putom doći do Boga. To je Božić. Stoga neizmjerno hvala Stvoritelju koji je poslao svoga sina u jednom trenutku povijesti. Tu istinu moramo svaki dan slaviti a osobito u ove predbožićne dane. Biti svjesni da je Bog sišao s Neba, došao među nas, postao jedan od nas, u svemu sličan nama osim u grijehu, i otvorio nam vrata Neba da mi zemljani ponovno lakše postanemo nebeski.
Bog se spušta na nižu razinu da bi nas ljude podigao na višu razinu. Po tome je Božić i blagdan nade, nade u bolji život, bolje sutra, u vječni život u Kraljevstvo Božje, u raj i sve ono za čime čeznemo. Svjesni smo da ono što u svojoj duši osjećamo da se događa sada u tragovima, a želimo to doživjeti u punini, ne možemo ostvariti u ovom svijetu. Ipak naš vječni život može ovdje započeti, a do kraja vremena kad Isus ponovo dođe, a o onom danu i času nitko ne zna ni anđeli ni Sin nego samo Otac ( Mk 13,32 ), živjeti nam je ovdje-hic et nunc što kvalitetnije, moralnije, ispunjenije i svetije.
Graditi svaki dan to svoje Kraljevstvo Božje, proširivati njegove granice, gajiti nadu, vjeru i ljubav prema svakom čovjeku i svemu stvorenome. Nadu, jer mi kršćani prvi ovome svijetu moramo reći ako je čovjek zatvorio sva vrata Bog će negdje otvoriti prozor. To je ono shvaćanje i stav prema životu da nema bezizlazne situacije, da nitko nije izgubljen, da se nitko ne može tako udaljiti od Boga da Bog kaže ti nisi više moj.
Mi smo uvijek Božji, Božja ljubav prema nama nikad ne prestaje. Kada mi zatvorimo sve prilaze Bogu on ostavlja svoje srce otvoreno, i nudi nam svoju blizinu i bezbroj načina kako ostvariti taj susret s Njim. U ove predbožićne dane potrudimo se zajedno učiniti jedan korak bliže Bogu, ali i korak bliže čovjeku. Stoga nije slučajno da smo nedavno slavili blagdan svetog Nikole koji nas uči darivati, koji nas poziva da i mi darujemo jedni druge ali i da budemo dar. Da poput Isusa koji je najveći dar ljudima na zemlji i mi budemo spremni biti dar jedni drugima.
Stoga mi kršćani ne možemo nikad reći da nemamo ništa dati, nego ako nemamo dati materijalne stvari poput robe, hrane ili novca imamo i možemo dati ono nevidljivo. To je ono skriveno u našem srcu: ljubav, dobrota, molitva, povjerenje, vrijeme, praštanje, nježnost, suosjećanje, pogled, osmijeh, zagrljaj, lijepa riječ…
Darujmo jedni druge i budimo dar jedni drugima i doživjet ćemo Božić kao dar. Božić koji će se dogoditi ne samo na našim ulicama i trgovima, na stolovima, u izlozima, na ekranima, u virtualnom svijetu i eteru, nego Božić koji će se dogoditi u našem srcu gdje će Bog poželjeti nastaniti se u nama. Mi smo ti koji odlučujemo kada će On doći i hoće li se nastaniti u našoj duši. Mi smo ti koji će pripremiti put Gospodinu i mjesto u našem srcu gdje će se Isus poželjeti roditi, a preko nas i u našim bližnjima već ovog Božića. Maranatha, dođi Gospodine Isuse, odjekuje vjekovima, odjekuje u kapelicama, katedralama, bolnicama, prihvatilištima, zatvorima…neka odjekne i u srcima i dušama svih ljudi plemenita srca i dobre volje ma gdje bili.
MiroslavRadić