Razmišljanje o bračnoj svetosti (Frederik i Amelija)

Frédéric, Amelie i Marie Ozanam: Bračna svetost u vinkovskoj školi – 1. dio

 

Razmišljanje o mladencima Frederiku i Ameliji Ozanam i bračnoj svetosti u vinkovskoj karizmi se nastavlja!

Neizmjerna je milost, da je “papa osmijeha”, danas blaženi Ivan Pavao I., u svojem kratkom pontifikatu, koji je trajao 33 dana, za vrijeme opće audijencije na Trgu svetoga Petra u Rimu (27. odnosno 13. rujna 1978) podsjetio na našeg oca svetog Vinka Paulskog i blaženog Frederika Ozanama.

Na općoj audijenciji u srijedu, 13. ožujka, pozdravio je skupinu tek vjenčanih mladenaca i rekao im: “U prošlom stoljeću bio je u Francuskoj ugledan profesor Frederik Ozanam, koji je poučavao na Sorboni, bio je rječit, izniman. Imao je prijatelja, (oca) Lacordair-a (dominikanca), koji je govorio: “Ovaj čovjek je tako velik i dobar, da će postati svećenik ili biskup!” Ali ne. Našao je odličnu mladu damu i oženio se. Lacordair-u to nije bilo drago te je rekao: “Jadni Ozanam, i on je pao u klopku! Dvije godine kasnije Lacordaire je došao u Rim, gdje ga je primio Pijo IX. “Dođi, dođi, oče” reče mu. “Uvijek sam čuo, da je Isus ustanovio sedam sakramenata: a sada dolaziš ti, izokrećeš moja pisma i govoriš da je ustanovio šest sakramenata i klopku. Ne, oče, ženidba nije klopka, već jako veliki sakrament.”

U Frederikovu  je srcu nesumnjivo bilo mnogo premišljanja da se odluči za svoj životni položaj, ipak je po neprestanoj molitvi i po savjetima velikih duhovnih učitelja otkrio, da ga Gospodin nije pozvao u svećeništvo, kao što je pozvao njegovog brata Alfonza, koji je kasnije postao svećenik i biskup.

Ta se mislenost nije dosta promijenila. Drugi vatikanski sabor je već prošao i bez obzira na sočan nauk crkvenog učiteljstva, danas se zadržava klerikalizirana mislenost, koja i dalje potiče, cijeni i postavlja svećeništvo na viši prijesto, a o putu laičkog poziva raspravlja kao o drugorazrednoj mogućnosti.

 

Svetac s dubokim svjetovnim pozivom

Lumen gentium u broju 41 potvrđuje …” U različitim vrstama života i u različitim dužnostima gaje jednu svetost svi koje vodi Duh Božji i koji, poslušni Očevu glasu i klanjajući se Bogu Ocu u duhu i istini, slijede Krista siromašna, ponizna i opterećena križem, da zasluže biti dionici njegove slave. Svaki prema svojim darovima i službama mora bez oklijevanja ići putem žive vjere koja budi nadu i djeluje po ljubavi … Da bi postigli to savršenstvo, vjernici moraju, s obzirom na različite mjere darova, primljenih od Krista, hoditi njegovim stopama i suobličiti se njegovoj slici te u svemu poslušati Očevu volju i nastojati da se potpuno predaju Božjoj slavi i služenju bližnjem …”.

Ozanam nije nikada živio u čežnji za svećeništvom, bio je sretan, ispunjen čovjek, prisan kršćanin u običnim životnim  poslovima kao svaki laik: s vrlo zrelom čovječnošću, s dubokim osjećajem za druge i njihovu bol, duboki intelektualac, pedagog velikog formata na sveučilišnoj katedri, jednom riječju apostol izgradnje Božjega kraljevstva u stvarnosti svijeta, uistinu čovjek, vjeran svojem krštenju i obavezama, stečenim u tom stupu kršćanskog života.

 

Svetac s bračnom aureolom

U nastavku Sabor potvrđuje: “Bračni drugovi i kršćanski roditelji moraju, slijedeći, slijedeći svoj vlastiti put, s vjernom ljubavlju jedan drugoga kroz cio život podržavati u milosti i svoju djecu, koju su s ljubavlju od Boga primili, poučavati u kršćanskom nauku i u evanđeoskim krepostima… ».  Ozanam je razumio, da svetost ima korijene u krštenju (Christifideles Laici16 ), poziv, koji je počeo gajiti i razvijati najprije u neoženjem staležu, a zatim kao oženjeni otac obitelji.

Frederik se 23. lipnja 1841. u 10 sati u crkvi svetog Niziera u Lyonu vjenčao s Amelijom Soulacroix, mladenkom svojih snova. Imao je 28 godina, a Amelija 20. Savez je blagoslovio njegov brat svećenik Alfonz. Kada je Frederik nadjenuo prsten na Amelijin prst, trgnuo se:

“Jedva sam zadržavao suze, suze sreće. Kada sam čuo riječi blagoslova, osjetio sam da se na me spustio Božji blagoslov” (28. lipnja 1841.).

Frederik je nato pisao svome prijatelju Franji Lallier-u:

“Kroz pet dana, otkako smo zajedno, dopustio sam si da budem sretan. Ne brojim minute ili sate. Izgubio sam osjećaj za vrijeme. Što znači budućnost? Sreća u sadašnjosti je vječnost. Našao sam nebo.”

Frederik nije nikada prestao hvaliti Ameliju i govoriti o svojoj ljubavi za nju. Ovako piše:

“Dođi, ljubljena moja, moj golube, moj anđele, dođi u moje ruke, u moje srce, dođi i prinesi svoje, tako čisto i tako velikodušno; dođi i Bog te blagoslovio, ta  nakon dvije godine mi se ljubimo tisuću puta više nego prvog dana!”

Frederik je bio čovjek velike ljudske osjećajnosti, s mnogim potankostima koje pokazuju da je imao zlatno srce. Jednostavna sitnica očituje visinu i dubinu njegove ljubavi u braku: nikada nije zaboravio  podariti  Ameliji cvijeće 23. dana u mjesecu, čak 23. kolovoza, na smrtnoj postelji; ako je takav bio u malim stvarima, kakav bi bio u velikim?

Izlažući Frederikovu ljubav, ništa manja nije bila ni ljubav Amelije, žene njegovog života, koja se za njega divno brinula cijeli njihov život u braku. Kao kćerka odgajatelja odlično je razumjela što znači biti učitelj u visokoškolskoj ustanovi.  Kada je Frederikovo zdravlje počelo slabjeti, Amelija ga je po savjetu liječnika odvela u Italiju u nadi da će ga toplije podneblje i prijatelji obnoviti i ohrabriti. Za svog boravka tamo, Frederik premda lošeg zdravstvenog stanja, još je uvijek pomagao pri osnivanju više konferencija, napose u gradovima, koji su se tome opirali. Taj človek, velikan dobrotvornosti, nije mogao zakasniti milosti osnivanja konferencija za pomoć siromasima.

Njegov boravak u Italiji protjecao je mirno. Bolest je i dalje trajala, ali je kao čovjek vjere molio za bolesničko pomazanje i u nazočnosti svećenika koji ga je pomazao i pozvao ga da se uzda u Gospodinovo milosrđe, uskliknuo: Zašto bih ga se bojao? Ta, tako ga jako ljubim!  Budući da se bližila smrt, oboje su se počeli vraćati u Pariz, i 8. rujna 1853. on se u Marseju susreo s Gospodinom.

Marlio Nasayó Liévano, CM