VIŠE BITI

( zapisi iz cistercitskog samostana Stična-srpanj 2010. )

U svijetu nametnutog aktivizma gotovo je nemoguće ugasiti životni motor, ne mislim na prestanak života-na smrt, ne daj Bože, nego suprotno od toga. Mislim na jedan drugi, dublji, stvarniji, smisleniji život od  „normalnog“  od svakodnevnog, mislim na život punine bitka, jednote, dubine, duhovan život naprosto. Život sada a koji nema cilj izvan sebe ili komu je cilj nešto ili netko. Ne život događaja, doživljaja, egzistiranja, akcije, nečega, nego život koji  jest, koji je ništa i ni u čemu nego samo u sebi i za sebe, za život.
Za to treba imati hrabrosti, odlučnosti i vježbe. Kako je teško ništa ne raditi, isprazniti misli i postojati u sebi u jednoti a da to nije bijeg od svijeta i sebe, da to nije lijenost i kvijetizam. Tko nam je i kada u životni program usadio nužnost da stalno moramo nešto raditi, misliti, planirati, govoriti, pjevati, zabavljati se, ići, stići…
Kako se trenuci kada svjesno prekidamo svaku radnju i misao čine beskrajno dugi i teški i neispunjeni. A trebalo bi biti suprotno da to budu sekunde, minute,  ili daj Bože sati, lakoće, ljepote, ispunjenja, mira, ljubavi. Da , ljubavi ne prema nečemu ili nekomu nego prema  svemu i svakomu. Ovo pišem samo nakon pomisli na takvo stanje duha i tijela a ne i nakon iskustva takvog vremena. Nadam se da ću trenutke tog, milosnog,  vremena  doživjeti opet ovdje  kod cistercita tijekom mog već redovitog,  tjednog ili dužeg, ljetnog boravka u njihovom samostanu. Ovdje živeći s monasima po drevnom monaškom pravilu  ora et labora imam sve preduvjete za iskustvo „novog vremena“  gdje me ovo novog podsjeća na riječi iz knjige Otkrivenja „ Evo sve činim novo!“ ( Otk 21, 5 ).
Ja i ti imamo neugasivu čežnju biti novi čovjek, a zašto to ostaje samo čežnja ili sve ostaje samo na pokušajima ili u mislima?! Ljubav je odgovor. Ljubav koju trebamo, a često je nemamo ili je nemamo dovoljno, koja bi nas uzela za ruku i povela u svoja prostranstva i svoje blizine i dovela nas do Božjeg ogledala gdje bismo se jednim pogledom potpuno vidjeli i nanovo stvorili, rodili, preporodili posvetili i oživjeli. Oživjeli vječnošću u sadašnjosti za vječnost. To je ono što čeznemo, što možemo a ipak ne postižemo. Upregnimo sve snage svojih ograničenih kapi ljubavi i usmjerimo ih ka slapu Njegove Ljubavi i dopustimo da nas taj slap prekrije, preplavi, natopi, istopi, obnovi, uroni, prožme i sažme. Da budemo jedno u sebi i jedno u Ljubavi i s Ljubavi i živimo za Ljubav i od Ljubavi dok ne dođemo iz života s Ljubavi u život u Ljubavi. Ne, nisam sanjao, budan sam jer je tek treća popodnevna ura. Ura kad je Ljubav umrla da bi ljubavi živjele do susreta s Ljubavlju. Nek živi ljubav jer Ljubav je sve!

Miroslav Radić