Impresije s duhovne obnove Udruge NADA-Rijeka, koju već gotovo 20 godina organizira Udruga svetog Vinka Paulskog Pastoralni centar Riječko-senjske nadbiskupije, Lovran, 6. svibnja 2017.

 

     Kad smo toga jutra stigli pred Pastoralni centar Riječke nadbiskupije, na prilično usamljeno mjesto na kraju Lovrana, gdje ćemo imati duhovnu obnovu, dočekalo nas je sunce i beskrajno plavetnilo mora koje se u daljini spajalo s nebom. Tko prvi put ovdje dođe, mora najprije stati i udahnuti tu  veličanstvenu sliku Božjega djela, koju će na odlasku ponijeti sa sobom i zauvijek zadržati u mislima i srcu. Tako je nevidljiva i tanka nit koja spaja more i nebo da se zaista ne može znati gdje prestaje more, a počinje Nebo. More i Nebo! Odjeknuše u meni te dvije riječi poput snažne grmljavine i najnježnije pjesme u isti mah. Ljepota i snaga prirode! Zahvalim Stvoritelju na milosti i ovolikom daru što mi je pružio priliku da budem na ovom mjestu.

     Pomislih: – Ovo je komadić Raja! A čitavim bićem prostruji mi neopisiva radost. Danas ću doživjeti novo iskustvo i to u ovakvoj ljepoti. Jesam li spremna na susret s Uskrsnulim Isusom? Okrenem se od mora i počnem promatrati članice dviju Udruga, kojima ovo nije prva duhovna vježba. Nasmiješene su i radosne zbog susreta. Učini mi se kao da je sve oko mene dozivalo sv. Ignacija Loyolskog da bude s nama. U Udruzi svetog Vinka Paulskog tek sam kratko vrijeme, stoga mnoge žene iz Udruge NADA ne poznajem.

     Od najranijega djetinjstva upoznala sam bolest i patnju, a potreba da ljudima pomažem u raznim potrebama, dio je moga bića. Nikada nisam bila na duhovnoj obnovi, stoga mi se nametne logičko pitanje: – Hoću li danas uspjeti tako duhovno ojačati da mogu još spremnije krenuti u zajednicu i život za druge?

     Kako na tolikim raskrižjima pronaći sebe i svoj put k Bogu? Kako se vratiti  iz Emausa, simbola našeg osobnog sebičnog svijeta u koji nas razočaranja odvode? Kako izići iz tame i klonuća? Uskrsnuli Isus pokazuje nam put od Emausa do Jeruzalema. Mogu li ga i ja bez straha slijediti? Hoću li već večeras, kad se spusti tama, biti potpuno sigurna da je Isus sa mnom i poput one dvojice izreći molitvu: „Ostani s nama, jer je večer, dan je već na izmaku!“ Hoću li se sresti s Uskrsnulim, promijeniti životni hod i svoje slabosti pretvoriti u jakost?

     Nada! Izgovorim poluglasno. I ponovim još jedanput kao da se pripremam za veliki ispit. Koliko smo puta čuli i izgovorili tu riječ! Što čovjeku daje snaga nade? Zašto se toliko na nju oslanjamo? Preda mnom se stopila sa širokim, mirnim morem. Nada nosi mir i snagu, a slika koja se pružala na prekrasnu vidiku, nudila je i jedno i drugo.

     Ponesena očaravajućim prostranstvom, snažno udahnem miris soli. To me podsjeti na izreku koju sam davno čula na jednom predavanju. – Vi ste sol Zemlje! Mogu li i ja biti sol Zemlje? Udahnuti – uzdahnuti! Uvijek sam se voljela igrati riječima i razmišljati koliku razliku značenja može učiniti samo jedan glas. Što znači udahnuti život? I je li svaki uzdah znak patnje ili molitve?  I u jednom i drugom značenju, riječ je itekako o životu. O ljudskoj želji i težnji za Životom. Radi te težnje i mi smo ovdje, da nas ne odvede na krivi put, nego da čitavom svojom biti krenemo na pravi Put – za Uskrsnulim Isusom.

     Molitva ispunjava naše najintimnije dubine, htijenja i čežnje. Iznenda mi se javi neodoljiva želja da zapjevam: „Široko je more, ne vidiš mu kraja. Tamo u daljini, sa nebom se spaja…“ Tu smo pjesmu kao djeca pjevali u školi. Odavno je nisam čula, a sada mi se nametnula kao nit vodilja ovoga dana. Je li to samo kratko prisjećanje na rano djetinjstvo zbog ove ljepote, koja se pružala preda mnom ili riječi pjesme imaju daleko veći i jači razlog javljanja, baš danas i ovdje? Ako ih je dozvala moja jaka želja da učinim nešto posebno u svom životu, zahvalna sam pjesmi. Sjetih se i jednog pjevača, koji je rekao da za sve lijepo što je doživio, zahvaljuje pjesmi. Slažem se s njim i vjerujem da je pjesma istinska i snažna molitva.

     I dalje promatram članice Udruge NADA, žene operirane od zloćudne bolesti dojke. Jutro, prepuno sunca kao da nas je htjelo počastiti svojim darovima, mirisom trava i procvalog cvijeća. Zrak je odisao mirom.

     Časna s. Renata Vugdelija, duhovna voditeljica Udruge svetog Vinka Paulskog u Rijeci kratko nam pojašnjava redoslijed današnjeg dana. Kao da nas već svojim umilnim glasom uvodi u duhovne vježbe: – Malo ćemo se osvježiti ponuđenom kavom i domaćim kolačima, a onda počinje ono radi čega smo došli. Nakon molitve krunice, sveta misa, ispovijed (tko želi), onda objed, mali odmor u prirodi, kazivanje poezije naših članova pjesnika i gledanje dokumentarnog filma o hrvatskim misionarima u Africi. Dok s. Renata govori, razmišljam o pripremljenim sadržajima. Dan je izvrsno organiziran, očekuju nas bogati plodovi duhovne obnove. U svaki dio unesena je velika ljubav.

     Ljubav je alfa i omega Života u vjeri. Bog je ljubav. Mi smo plod Božje ljubavi. Da bismo mogli ući u razgovor s Bogom, moramo upoznati sebe. Koliko poznajemo svoje osobnosti i možemo li, baš takvi kakve nas je On stvorio, vratiti Mu darovane talente. Jesmo li spremni na suradnju ili ćemo ostati poput lijenog sluge? Imamo li čvrstu vjeru koja ne će dopustiti da klonemo ni u najtežim životnim situacijama?

     Misli me vode u svoju unutarnju borbu. Što će mi donijeti današnji dan? Uz vjeroučitelja i pjesnika Miroslava Radića kazivat ću poeziju s religijskom tematikom. No, misli o moru i Nebu neprekidno mi se vraćaju. Mora postojati jaki razlog, a ne samo slika beskrajnog prostranstva mora. Je li samo trenutna misao ili snažna poruka, čiji smisao još ne prepoznajem u potpunosti, ali je snažno naslućujem. „Bacite mrežu na desnu stranu lađice i naći ćete!“ reče Isus.

     Koliko je neuspjeha u našim životima, patnje, boli, križa! Možemo li ljudskim umom razumjeti misterij Isusova križa? Kao Bog i Čovjek sišao je na Zemlju za naše spasenje. U stopu nas prati, a mi ga tako često ne vidimo. Na koje mjesto baciti svoju mrežu? Toliko je pitanja na koja bih htjela čuti jasne odgovore. Koliko je nevjernih Toma među nama? „ Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!“

     Početak molitve krunice prekida moje sumnje. Nakon krunice i ispovijedi, slijedila je sveta misa. Predvodio je župnik Siniša Vujčić. Prijatelj je Udruge NADA. Slušajući kako se obraća članicama u propovijedi, osjetih radost što i ja postajem dio njihove zajednice. Kući sam otišla silno obogaćena.

     Svećenikove riječi sačuvat ću za dane kad osjetim malodušnost, sjetu, kad mi se učini da ne vidim pravoga cilja i koliko sam spremna na žrtvu za bližnjega. „Bogata dobrim djelima“ reče župnik za sveticu. Može li se poželjeti većega bogatstva! Jesmo li i mi bogati dobrim djelima ili krivim vrijednostima?

     Vjerujem da za mene poslije ove duhovne obnove više ništa ne će biti isto. Taj dan je bio poput laganog povjetarca, koji nas ohladi u ljetnoj žegi, poput čistog pogleda malenog djeteta, koje širi ruke da ga uzmemo u zagrljaj. Biti bogat dobrim djelima! Upitati se svake večeri, koliko nam je dan bio koristan, ispunjen dobročinstvima, brigom za potrebne, za onakve ljude, za koje živio sveti Vinko Paulski kojega i mi želimo slijediti. Postavi li sebi svaki član Udruge svetog Vinka Paulskog prije nego što utone u san ovo isto pitanje? Koliko sam bogat dobrim djelima? Duhovna obnova mora donijeti plodove.

     Mislim da sam spremna dio svojih dana odvojiti za druge. Uputiti se bolesnima, nemoćnima, onima koji su negdje zastali pa ne mogu dalje. Pružiti im ruku. Svi smo bili spremni taj dan, ostanimo takvi i dalje! Jasno vidim plodove koje smo dobili ovom duhovnom obnovom, sjaj na licu svećenika, časne s. Renate, vjeroučitelja i pjesnika Miroslava Radića, svih članica ovih dviju Udruga, povezanih čvrstim nitima ljubavi. Ozarenost i radost – koja je lebdjela u zraku i širila se donoseći novu nadu u Život.

     Ponovno se vraćam pjesmi. Sve nade i težnje, ljudski snovi uzdigoše se nad pučinu. Podignem ruke visoko i sklopim ih molitvi. Htjela sam nešto posebno učiniti te subote. U mislima se okrenem moru. Neka se  naše patnje, kušnje, boli, vapaji, molitve, NADE… uzdignu k Nebu. Možda na sljedećem SUSRETU radosno zapjevamo: – Tamo u daljini sa Nebom se spaja.

 

Ljubica Kolarić-Dumić