SSVP HR Udruga sv.Vinka Paulskog u RH
Bez Boga nema prave sreće, ima kratkotrajna sreća i zadovoljstvo, ali samo s Bogom možemo imati trajnu i vječnu sreću. Tko nije s Bogom ne može biti potpuno, dubinski sretan. Nismo s Bogom kad mrzimo, kad smo oholi, agresivni, egoisti, kad zavidimo, ogovaramo, krademo ili ubijamo. S Bogom smo kad praštamo, ljubimo, darivamo, kad smo nježni, vedri, suosjećajni, duhovni…
Cijeli život je traženje- a čega? Traženje Božje blizine preko ljudske ljubavi i dobrote. Traženje prijateljstva s Bogom preko prijateljstva s čovjekom. Tu nužno susrećemo Isusa koji je rekao da je on Put (usp. Iv 14, 6). On je taj most preko kojega idemo k Bogu Ocu. Ne možemo Ocu bez Sina, a ne možemo do Sina bez brata. Da, bez brata čovjeka, našeg bližnjega, vrtimo se u svom zemaljskom ograničenom traženju i bez otvaranja i pristupanja svakom bratu čovjeku, a posebno onom najmanjem (usp. Mt 25, 40), nema puta u vječnost. Za nas, Isusove sljedbenike nema samospasenja, nema reinkarnacije («Ljudima je samo jednom umrijeti»- usp. Heb 9, 27) jer ono nas ne vodi ka bližnjemu nego nas magnetizira uz nas same. Reinkarnacija je regresija, a vjera u uskrsnuće je progresija (usp. 1. Kor 15). Vjera u Boga nas odvaja od nas samih, od ograničenosti i vodi nas prema bližnjima, a time i ka vječnosti od koje dolazimo, za koju smo stvoreni i u koju ulazimo, a ta vječnost je jedan troosobni Bog: Otac, Sin i Duh Sveti.
Boga Oca, tvorca svega, teško možemo uprisutniti. Možemo Ga zamišljati i naslućivati, o Njemu samo kao malo dijete mucati ta-ta, ma-ma, aba. Boga Sina fizički više nema, ali ga otkrivamo u Pismima i primamo u euharistiji. Duh Sveti je tu među nama, on je tu poslan i izlazi od Oca i Sina (filioque), te ostaje s nama u vijeke vjekova. On djeluje u svijetu, nadahnjuje vjernike, pokreće i okreće i ne dopušta stajanje na mjestu. Duh Sveti hrabri, liječi, priječi, oslobađa, inspirira, kreira i motivira. On daje snagu da činimo i nemoguće u očima svijeta i brani nam da se utopimo u taj svijet i da kako pjesnik reče «tečemo kao rijeka». Daje nam kriterije po kojima smo u svijetu, ali ne od svijeta. To je ta umjetnost življenja, s Duhom u glavi (znati), srcu (biti) i rukama (činiti). Duh Sveti nas poučava u dobru i istini i naše srce zagrijava da to dobro prihvatimo i istinu spoznamo i napokon, on naše ruke i noge pokreće da spoznato dobro i proživljenu istinu provodimo u djelo u svakodnevnom životu. U ovom našem dugom ili kratkom, ali našem jedinom svetom životu, svetom jer ga mi živeći po Duhu posvećujemo. Živjeti po Duhu znači svaki dan u svoju nutarnju duhovnu čašu kapnuti jednu kap dobrote, kap plemenitosti, kap vedrine, kap ljubavi… kap vječnosti.
Miroslav Radić, vjeroučitelj
