SSVP HR Udruga sv.Vinka Paulskog u RH
Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka Paulskog!
Evo jedno razmišljanje o spomendanu bl. Frederika Ozanama:
Dana 23. travnja 1833. osam mladih ljudi sastalo se u Parizu. Sebi su dali ime „Konferencija“. Među njima je bio Frederik Ozanam koji je toga dana navršio 20 godina života.
Kada je nakon narednih 20 godina (1853.) govorio članovima konferencije u Firenci podsjetio je na taj početni susret: „Svih nas osam sastalo se s tom idejom – („odlučili biti pravi katolici“) – i gotovo ljubomorni na svoje blago, nismo htjeli drugima otvoriti vrata našeg sastanka. Ali Bog je odlučio drukčije. Malobrojno društvo od malo intimnih prijatelja koje smo sanjali, postajalo je u njegovim planovima jezgrom bezbrojne obitelji koja se trebala širiti u velikom dijelu Europe. Vidite, dakle da si mi ne možemo dati naziv ustanovitelja. Bog je taj koji je htio i osnovao naše društvo.“
Dva mjeseca prije smrti Frederik je pisao o. Pendoli u Sijeni (19. srpnja 1853): „Ovo drago društvo, i ono je jedna obitelj. Nakon Boga, ona mi je sačuvala vjeru, kada sam ostavio moje dobre i pobožne roditelje. Ja je volim i iz dubine srce stalo mi je do nje: pun sam radosti kada vidim da dobra sjetva klije i raste u ovoj toskanskoj zemlji…“.
U konferenciji se najbolje izražava ono što on vjeruje i za što se bori. Ona je spontana skupina laika, nova zajedničarska stvarnost unutar Crkve, skupina mladih katolika laika sposobnih da „zavladaju“ poviješću. „Dok su katolici oklijevali braniti nauk, nevjernici su zavladali poviješću“- Ozanam.
Koliko se samo trebalo boriti za vrednovanje laičke dimenzije u Crkvi. Crkva je sve do II. Vatikanskog koncila privilegirala klerikalizam. U teologiji se za laika reklo da je to onaj koji nije ni svećenik ni redovnik. S II. Vatikanskim koncilom se, da tako kažemo, rađa laik. Pitanje je koliko je i danas u životu Crkve zastupljen laikat. Vidimo kako Papa Lav XIV. želi da se daleko više laici uključe u život Crkve, napose žene.
Možemo si misliti koliko je tada bio revolucionaran Ozanamov prijedlog koji je na početku nove civilizacije pozivao laike da iznova osvoje povijest i da izađu iz starateljstva zagušljivog klerikalizma koji je nesvjesno poticao otpad masa, jer se stavio u obranu dogmatskih rovova.
„Dok slijedi put koji mu je Krist zacrtao, čovječanstvo danas napadaju razbojnici, kradljivci misli, ljudi zlobni koji su ga lišili onog što je posjedovalo: blaga vjere i ljubavi i ostavili ga gola i u jecaju, ispružena na rubu ceste. Svećenici i leviti su prošli i ovaj put; budući da su bili pravi svećenici i pravi leviti, približili su se tom biću koje trpi i htjeli su ga izliječiti; ali ih čovječanstvo u svom deliriju nije prepoznalo i odbilo ih. Ovaj se put mi Samaritanci, premda sa malo znanja i vjere, ipak usuđujemo približiti se tom teškom bolesniku … Tražimo da ispitamo njegove rane i …kad se otvore njegove oči, predat ćemo ih u ruke onih koje je Bog postavio za čuvare i liječnike duša … Eto što nam je predloženo, eto uzvišenog poslanja na koje nas je Providnost pozvala!“
Laik je kadar razumjeti potrebe i očekivanja konkretnog čovjeka. Njegovo djelovanje podržava politička svijest, jer je laicitet vlastit životu u zajednici. I sama konferencija je politički čin koji prethodi društveno-političkom zalaganju. Kršćansko svjedočenje da bi povijesno bili cijenjeno u novom svijetu, kakvim se pokazivao Ozanamu, poprima oblik pokreta, kao skupina koja se pridružuje drugim skupinama, i daje povijesni i politički pečat.
„Uvijek sam smatrao da bi laici bolje služili vjeri, ovladavši svim sektorima znanosti, pretresajući ih pod svjetlom vjere, nego da ostanu u nekoj apologetici, gdje su teolozi ostavili malo mjesta za rad …(pismo Lallieru 1854.)
„Treba dokazati da nas sve istine zanimaju, da mi želimo napredak svih stupova zakonite razumnosti…“; „kad bi francuski katolici bili odlučni prijaviti sve tiranije za koje izravno znaju i upoznati one koje hoće prijaviti, ne sumnjam da bi ih poštovali, ali treba vremena i napora u traženju, provjeravanju i u onom naoko biti zadovoljni s onim što nikada ne smije zadovoljiti kršćansku savjest, kada je riječ o obrani pitanja istine.“ (pismo Foissetu 1844.)
Ljudima određenog povijesnog vremena kršćanin treba dati mogućnost da se susretnu s Kristom. Ne može postojati čovjek sposoban kršćanski ljubiti, a da ne poznaje i nije svjestan konkretnog ljudskog položaja u određenom povijesnom trenutku, dakle bez političke spoznaje.
Konferencija je skupina laika koja je nastala spontano u jednoj prigodi. Članovi su svjesni svoga dostojanstva kao laici, svoga poziva, imaju nenadomjestivu ulogu u povijesti spasenja kao kvasac poruke koju mase mogu iščitati i razumjeti.
Bitna karakteristika vinkovca jest: posjet siromaha po kućama. Nije to privatni gest , kao pokazivanje vjerskog narcizma, već javni gest, čin političkog sudjelovanja, kršćanska prisutnost u svakodnevnici povijesti. Skupina se kao zajednica otvara drugima, jer razumije vrijednost odnosa s drugima. Zar nećemo biti suđeni na osnovu naše raspoloživosti, otvorenosti za odnos?
Pijetizam, devocionizam i moralizam doprinijeli su tome da se vjersko iskustvo skrčilo na individualnost, pobožnost se magično vrednovala, a grijeh se svodio na kršenje normi o seksualnosti. Vinkova konferencija je poticala obnovljeni osjećaj povijesti ljudi i povijesti spasenja, zajedničarski vid vjere, i osjećaj grijeha kao odbacivanje drugog, bližnjeg. U jednom svom pismu Frederik je podsjetio na riječi psalma „Kako je lijepo i ugodno kad braća stanuju zajedno“ glede života konferencije. To je psalam nove zajednice koja se nije ograničavala na oplakivanje sužanjstva u Babilonu, već se opasivala za borbu.
„Dobro pazimo: čovjek ne uspijeva ljubiti, osim pod uvjetom da vjeruje … U stvari čovjek ljubi samo ono što vjeruje; ne ljubi ono što ne razumije … Tko se ikada zaljubio u neki aksiom ili neku istinu koja ne ostavlja mjesto ni za kakvo istraživanje? … Tajna ljubavi je otajstvo i u ljubavi postoji vjera“.
Susret članova konferencije karakterističan je po molitvi i duhovnom čitanju. Molitva kao nova sposobnost da razumijemo riječi očenaša: „Budi volja tvoja!“Ozanam je u pismu bratu Karlu 30. 01. 1842. napisao: „Postoji u Gospodnjoj molitvi zaziv o kome nikada dovoljno ne razmišljamo: – „budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“, to znači ne kako u paklu, gdje se ona vrši silom i nametnuto, ne kao među ljudima, među kojima se često vrši s neznanjem ili mrmljanjem, već kao među anđelima gdje se ona vrši pametno i s ljubavlju.“ Molitva dakle i kao trenutak povećanja razuma i ljubavi.
Druga karakteristika susreta članova konferencije je duhovno čitanje. Ono potiče meditaciju u zajednici da se dođe do zajedničkog tumačenja znakova vremena, da živimo Kristovu suvremenost. Čitanje nije prakticiranje individualne pobožnosti, već čin kolektivnog razuma, kao sredstvo da čovjekov razum dadne smisao vremenu, ukoliko u njemu otkriva nazočnost Božju u životu ljudi.
U pismu Janmotu 1836. Frederik ukazuje na sadržaj riječi „vez jedinstva“ koji treba vezivati razne konferencije da postanu organi društva koje živi u jedinstvu i kao takvo prisutno u povijesti kao pokret. Propadanje Društva sv. Vinka događa se onda kad popuštaju veze između pojedinih konferencija. Kada žive same, kad ne propuštaju duh jedinstva i tako postaju skromna karitativna društva župnog daha koje se ne razlikuju od sličnih dobrotvornih društava.
U životopisu Ozanama i u vinkovskoj tradiciji uvijek se inzistiralo na kreposti koja obilježava djelatnost konferencije i bratski duh, a to je poniznost. No ona se ograničavala na osobnu skrovitost, odbacivanje svakog priznanja. A kod Ozanama i u prvoj predaji Društva, poziv na poniznost ima povijesnu dimenziju kao odbacivanje kršćanina koji se smatra nositeljem moći i koji je sposoban prihvatiti činjenicu da su kršćani u manjini, u svijetu čije društvo nije kršćansko. On je svjestan da je kršćanin kvasac i sol u ogromnom svijetu. „Sudbina katoličanstva je daleko manje da dominira, nego da se bori i trpi …Naš Gospodin nije nam drugo prorekao. On je samo za trenutak ostao na Taboru i mi ne posjedujemo nikakvu sliku njegova Preobraženja, ali je cijeli dan izdržao na križu i njegovo čovještvo koje je na svim našim oltarima …“
Stoga konferencija treba biti izražaj onih koji su odbacili moć čak i unutar same Crkve, da bude uistinu malo sjeme gorušice, prstohvat soli, svjesna da je Krist odbacio napast moći i bio rezerviran prema degeneraciji svake ustanove koja je uvijek u napasti da se posluži moću kako bi postigla cilj, makar idealan.
Svom prijatelju Defieux-u Frederik je pisao 9. travnja 1851.: „Dragi prijatelju, nemamo dovoljno vjere, mi uvijek hoćemo obnovu vjere političkim sredstvima; sanjamo Konstantina koji bi jednim samim udarcem i jednim samim naporom iznova doveo narode u ovčinjak … Ne, ne, obraćenja se ne događaju zakonima, već preko dobrih navada, savjestima koje treba salijetati jednu po jednu … Ne tražimo da nam Bog da lošu vlast, ali ne tražimo ni da nam dadne takvu koja nas oslobađa naših dužnosti, a koja bi prihvatila misiju koju joj Bog nije dao za duše naše braće … Moj dragi prijatelju ,,kakvo burno razdoblje“…Učimo mnogo od njega. Nadasve učimo braniti svoja uvjerenja ne mrzeći protivnike, i ljubiti one koji misle drukčije od nas; priznajmo da ima kršćana na svim poljima i da se Bogu može služiti danas kao i uvijek. Manje se tužimo na svoje vrijeme a više na sebe. Budimo manje obeshrabreni i budimo bolji!“
(Gian Paolo Meucci: Frederik Ozanam o 150. godišnjici konferencija sv. Vinka Paulskog – sažetak)
Draga braćo i sestre,
Bog je preko bl. Frederika i Društva sv. Vinka pokazao kako i intelektualci mogu imati udjela u služenju Kristu u njegovim siromašnim udovima. Vjera i znanost imaju isti izvor u Bogu. Jedna i druga trebaju pomoći čovjeku da raste u spoznanju istine i postigne svoj cilj u Bogu.
Sve vas koje je Gospodin pozvao u Udrugu sv. Vinka, neka On nadahnjuje i prati po zagovoru bl. Frederika Ozanama.
Želim vam sretan spomendan našeg Blaženika i lijepo vas pozdravljam
p.Dario Grbac, CM
duhovnik
Novigrad na Dobri, 03. 09. 2025.
Draga braćo i sestre u Udruzi sv. Vinka Paulskog!
Nalazimo se u rujnu, u „vinkovskom“ mjesecu. Spominjemo se najprije bl. Ljudevita-Josipa Francoisa (Fransoa’) i subraće ubijenih za vrijeme Francuske revolucije, zatim bl. Frederika Ozanama, sv. Ivana Gabrijela Perboyre-a (Perboara) te sv. Vinka Paulskog.
Duh je Sveti zapalio oganj svoje ljubavi u srcu Vinka koji, kad je krenuo na put svećeništva, nije pravo ni razumio što to znači. Kao svaki mladi čovjek, i on je htio nešto značiti, dobiti važnu ulogu u hijerarhiji i imati sigurnost. Zacijelo je htio pobjeći od siromaštva. Sanjao je kako će se povući u mirovinu čim uspije dobiti koju službu i vratiti se k svojima, jer su puno žrtvovali za nj.
Trebao mu je novac. Računao je kako doći do njega. Upravo kada je mislio da ima nešto sigurno ruci, pokazalo se da nema, da nije uspio.
Bog je dopustio da ga snađu kušnje.
Dok je jednom dijelio stan sa svojim zemljakom, optužen je za krađu. Vinko je, naime bio bolestan. Ljekarnički sluga donio mu je lijek, opazio novac tog zemljaka, i ukrao ga. Vinko se nije htio opravdati. Obratio se k Bogu i odlučio podnositi krivicu. Krivac je kasnije bio raskrinkan. Vinko, ostajući sam, iskušava položaj siromaha koji su bez glasa, kojima nitko ne vjeruje niti ih brani. Nemaju nikoga.
Druga kušnja. Jedan se doktor sa Sorbonne, u svom očaju, povjerio Vinku da ga na smrt progone sumnje u vjeri i da ima bogohulne misli protiv Isusa Krista. To je dirnulo njegovu osjećajnu dušu i nastojao mu je pomoći. „Bog se – pripovijeda Vinko – konačno smilovao tom jadnom doktoru koji je u trenutku bio oslobođen od tih napasti. Tamni prijevjes s njegovih duhovnih očiju bio je iznenada skinut. Ugledao je sve istine vjere tako jasno te mu se činilo da ih osjeća i prstom dodiruje.“ Sad je gusta tama pokrila Vinkove oči. Molio se, postio. Našao se u tamnoj noći duha. Onda si je napisao članke vjerovanja i prišio na odjeću iznutra, na prsima. Kad bi osjetio napast, stavio bi ruku na srce i tako htio potvrditi svoju vjeru.
Bilo je to stanje Kristove napuštenosti na križu i ono je trajalo 3 ili 4 godine. Jednom mu je došla misao da ode posjećivati bolesnike u bolnici Ljubavi (bolnici Milosrdne braće sv. Ivana od Boga). Čak je i jednu pozamašnu svotu novca koju je dobio, poklonio bolnici za liječenje bolesnih. Spoznao je da se duhovne bolesti najuspješnije liječe kad se osoba otvori služenju drugima.
Sada vidimo obrat: Vinko ne ide za svojim planovima, već je našao svoje središte -Boga- i na Nj se oslanja na svakom koraku. Njemu je predao svoj život, za njega živi i radi. Uvjeren je da Božja providnost vodi svakog čovjeka. U nju se trebamo pouzdati, strpljivo čekati i ne pretjecati je. Božji duh Vinka nije napustio. Razborito je ravnao, iz njega crpio nadahnuća, znao pitati druge za savjet, računao s bogatstvom ženskih duša i drugih suradnika. Nije se prenaglio. Kroz molitvu, razmišljanje, i potrebe društva spoznavao je što Bog hoće, a onda odvažno krenuo to ostvariti i ništa ga nije moglo u tome zaustaviti. Radilo se o hitnom pozivu: potrebitima koji su bez sredstava za život, napušteni, bez nade, dati do znanja da u Božjem Srcu nisu zadnji i zaboravljeni, već prvi. To treba potvrditi djelom, ne samo riječima: Božja ljubav i njegovo milosrđe za čovjeka nisu presušili.
Veliko otajstvo naše vjere jest to da Isus, Sin Božji, nastavlja svoje utjelovljenje u svakom čovjeku i da se siromašan skriva u liku siromaha, ne zato jer bi oni bili bolji od drugih, već zato što su u potrebi, prikraćeni. Bog je stvorio svijet i njegova dobra za sve, da ih svi uživaju i njima se služe.
Vinko se svim žarom srca posvetio svijetu siromašnih, jer je u svakom siromahu vidio Krista. To čini vjera koja onda pobuđuje ljubav.
Siromašan Isus i danas trpi u svojim siromasima koji osjećaju žalost, nemoć, umor i muku. Tako i oni koji se za njih žrtvuju postaju dionici toga stanja. 3. 01. 1651. Vinko piše superioru Almerasu u Rimu: „Uopće ne sumnjam da vam je život dosadan i težak; jer već dugo nosite svoj križ i borite se s naravi, a ona oborena uzrok je te neugodnosti. Ali ne treba je slijediti, jer je fotelja koja odbija muku i gleda kako će vam oduzeti zaslugu muke. Zasluga će biti toliko veća, koliko duža bude muka. Naš Gospodin kojega je brinulo što će sve trpjeti, reče da je žalostan do smrti (Mk 14,349). Vi, sada, dok strepi niži dio vaše naravi imate priliku častiti žalost našega Gospodina, kao što uvijek činite podvrgavajući viši dio duše volji nebeskog Oca. (…)Ne poduzimajte ništa iznad svojih sila, ne žurite previše, ne zabrinjavajte se prekomjerno, idite mirno naprijed. Ne posvetite se tome (vodstvo – op.) pre-intenzivno i predugo. Oslobodite se svega što se odnosi na vodstvo.“
Nakon oluje Bog zna poslati smirenje, jer ovdje ništa nije stalno i svatko nešto trpi, bilo gdje se nalazio. To još više vrijedi za one koji služe Bogu.
S. Ani Hardemont KKLJ, piše 6. 04. 1651. među ostalim: „Što mu bolje služite, to će njegova dobrota dati da trpite. On po križu posvećuje duše, pošto ih je otkupio po svojoj muci. Sestro, i vaš će križ biti blažen, ako znate s blagošću podnijeti muke duha i tijela koje će vam njegova Providnost poslati, a one će vam doći iznutra i izvana. Mogu vam doći sa svih strana, i oni koji vas danas tješe, mogu vas sutra mučiti.
Sestro moja, budimo postojani u htjenju da Bog u nama čini što mu se svidi. Spremno koristimo nevolju i razne događaje ovoga života da postignemo blaženstvo. U njemu ćemo uvidjeti da kada trpimo služeći mu, on nam dijeli milost. Molite to rasvjetljenje osobito za me. Jamčim vam da vas vrlo često njemu prikazujem.“
Draga braćo i sestre! Bog vodi brigu o svakom čovjeku, nikoga ne zaboravlja. Stalo mu je da svi spase. On dopušta da nas snađu razna iskušenja, ali sve s razlogom. Jer je sam Istina, ne želi da živimo u obmani. Zato razne teškoće imaju odgojnu zadaću. Bog nas poučava, skreće nam pažnju na ono bitno, otkriva nam kakvi smo i što on očekuje od nas.
Udijelio nam milosrdni Gospodin da u vjeri prihvaćamo Božje namisli. Neka naša djela, a ne samo riječi, govore koliko ljubimo Boga.
Svima Vama, vašim duhovnicima i podupirateljima želim obilan blagoslov po zagovoru sv. Vinka i da lijepo proslavite njegov rođendan za nebo. Srdačno Vas pozdravljam po Isusovoj Majci
p.Dario Grbac, CM
duhovnik
Novigrad na Dobri, 04. 09. 2025.
