EUHARISTIJSKA RAZMATRANJA

„Kakve li sreće, što ju je doživio starac Šimun kad je „stisnuo na svoje srce, puno ljubavi, Dijete Isusa, koji je davao žar i plamen tome srcu. Sad, Gospodine, kliknuo je on, otpuštaš slugu svoga …“ Razumije se da je tada bio u zanosu.
A zar mi nismo sretniji od Šimuna? On je mogao gledati Isusa samo jedan čas. Mi ga možemo uvijek gledati ako hoćemo. On ne dolazi samo u naše ruke nego i u naša srca.“

1. Euharistija – izvor radosti

„Tko će ikad shvatiti sreću kršćanina koji prima Isusa Krista u svoje srce, i time postaje malo nebo. On je sam isto tako bogat kao čitavo nebo skupa.
Sretne li kuće u kojoj ti kršćani prebivaju! … Kakvo li poštovanje treba imati prema njima kroz cio dan! Imati u kući drugo svetohranište u kome dobri Bog doista stanuje tijelom i dušom! …“
„O čovječe, kako si sretan, ali tako slabo razumiješ svoju sreću! Kad bi je razumio, ti ne bi mogao živjeti … Oh, ne, sigurno ne bi mogao živjeti! … Ti bi umro od ljubavi! … Ovaj Bog daje tebi Sebe …, ti ga možeš ponijeti, ako hoćeš …, kamo hoćeš…, On je odsad jedno s tobom! … Srce koga bi jednom zaokupio čisti zagrljaj Isusov, ne bi moglo naći sreće izvan njega.“ …

… Svetac je volio pripovijedati jednu zgodu o svetom Ivanu od Križa i svetoj Tereziji. Njih bi dvoje, kad bi se razgovarali o radostima svete pričesti, osjećali kako ljubav Isusova, idući od jednoga k drugome, rastapa njihova srca tako da bi sveti Ivan od Križa pao na jednu stranu, a sveta Terezija na drugu od velikog zanosa ljubavi …
Ove riječi ne bi se ni na koga mogle primijeniti kao na Župnika Arskog. Euharistija je bila za nj „kupelj“ u kojoj se on osvježavao. U nju bi on, u napasti i u kušnjama, znao zaroniti i izlazio bi onda veseo i jak.
Koliko je suza sreće on prolio služeći svetu misu i držeći Spasitelja u rukama, za vrijeme zahvale i svojih dugih poklona!
Ova radost odsijevala je iz čitavog njegovog života i činila mu je i same križeve privlačnima. „Puno su me klevetali“, govorio je on, „mnogo su mi prigovarali, mnogo su me gurali. Imao sam križeva, imao sam ih više nego što sam ih mogao nositi! Stao sam moliti Spasitelja da mi dade ljubav prema križevima. Tada sam postao sretan. Rekao sam: „Doista, samo je u tome sreća!“
Ta je sreća blistala s njegovog lica i odražavala se u njegovim razgovorima. Taj čovjek, koji je bio tako krut prema sebi, bio je ljubezan, veseo, srdačan. Znao se smiješiti. Imao je milih riječi, dražesnih dosjetaka. Vrlo blaga privlačnost počivala je na njegovim usnama iz kojih su istodobno izlazile riječi istine i utjehe.
Sreća je poticala i podržavala njegovu snagu. I on nikad nije bio tako blizu da je ponovno zadobije kao kad bi bio najviše satrven. Množina naroda, prenatrpanost poslovima, dugi sati ispovijedanja, sve što bi moralo uništiti sile čovjekove, njemu ih je vraćalo. Što su hodočašća veće zahtjeve na nj stavljala, to je on više nadmašivao sama sebe. A to stoga što je svaki dan „obnavljao mladost“ svoju, kao što prorok kaže, u krvi Isusa Krista i žarkim razgovorima s euharistijskim Bogom.

Iz knjige „EUHARISTIJSKA RAZMATRANJA /prema sv. Ivanu Vianneyu“ , priredio H.Abbe Convert – Zagreb: HKD sv. Jeronima, 2004.