OKRUŽNO PISMO VRHOVNOG POGLAVARA VINKOVSKE OBITELJI

DANAS I ZAUVIJEK … S DUBOKOM PONIZNOŠĆU 

Dragi članovi Vinkovske obitelji,
milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Ulazimo u sveto korizmeno vrijeme upravo nakon zatvaranja Jubileja nade, koji je prožeo Crkvu kao poziv da uzdigne oči i obnovi svoje povjerenje u Božja obećanja. Bilo je to milosno vrijeme tijekom kojega smo bili pozvani na ponovno otkrivanje nade koja ne razočarava (Rim 5,5) jer ona svoje ishodište nalazi u vjernosti Bogu i ostvaruje se po konkretnim putovima pomirenja, milosrđa i zauzetosti.

To obzorje nade na posvema osobit način obasjava ovogodišnju korizmu. S približavanjem zatvaranja četiristote obljetnice utemeljenja Misijske družbe (17. travnja 2026.), pozvani smo podržavati to spomen-sjećanje kao izvorište za budućnost. Proslavljati stoljetnicu ne znači nostalgično se okretati prema prošlosti nego prihvatiti poziv Duha Svetoga preko svetoga Vinka Paulskoga da bismo raspoznali kako danas možemo nastaviti biti plodni i vjerodostojni znaci evanđeoske nade, poglavito među siromasima.  

Ovim pismom želim dotaknuti svakoga od vas, članove Vinkovske obitelji, da bi vam korizmeni hod postao prilika za osobno obraćenje i obnovu zajedništva te otvorio put za hrabre odabire sposobne izgrađivati budućnost poslanju koje je nama povjereno.

Želio bih se usredotočiti na dvije važne pouke svetog Vinka, bitne za nas da bismo plodonosno proživjeli svoju korizmu u Vinkovskoj obitelji: nastaviti Isusovo poslanje, danas i zauvijek na zemlji, sve to u dubokoj poniznosti.

Sveti je Vinko u više navrata pozivao svećenike i braću Misije i kćeri kršćanske ljubavi na nastavljanje Isusova poslanja:

„Poslanje je Družbe nasljedovanje Našega Gospodina, onako kako to slabašne i bezvrijedne osobe mogu činiti. Što to znači? Osoba će nastojati usklađivati se s Njime u svojem ponašanju, djelima, postupanjima i ciljevima… Naš je poziv dakle nastavljanje njegova ili mu je barem sličan u svojim okolnostima” (Coste XII, 75 i 80; konferencija 195., O svrsi Misijske družbe, 6. prosinca 1658.).

„Za nas to znači istaknuti razloge zbog kojih Družba treba zahvaljivati Bogu što ju je pozvao u stalež radi nastavljanja poslanja koje je započeo njegov Sin, da se služi istim oružjem, to jest siromaštvom, čistoćom i poslušnošću. (…) Što bismo još mogli pridodati iznesenim razlozima zahvaljivanja Bogu na milosti koju nam je podario stavivši nas u to stanje, da tako budemo posvećeni njemu radi nastavljanja poslanja njegova Sina i apostola? (…) O moj Spasitelju, čekao si 1600 godina da probudiš jednu Družbu koja će se izričito zavjetovati da će nastaviti poslanje za koje je Otac poslao tebe na zemlju, i služiti se istim sredstvima kojima si se ti služio, zavjetujući se na obdržavanje siromaštva, čistoće i poslušnosti … Ali s kim ćeš se to poslužiti, o Spasitelju naših duša, za obraćenje naroda i nastavljanje svoje misije!” (Coste XII, 366, 372, 376 i 377; konferencija 216., Zavjetovanje u Misijskoj družbi).

„Slijedom toga, pravilo nam kaže da obdržavamo siromaštvo, mi koje je Naš Gospodin pozvao činiti to što je on došao obavljati u ovom svijetu i nastaviti njegovo poslanje radeći za obraćenje duša” (Coste XII, 379; konferencija 217., O siromaštvu, 14. studenoga 1659.).

„Koje li sreće, moje kćeri, da je Bog odabrao vas radi nastavljanja poslanja njegova Sina na zemlji!” (Coste IX, 59-60; konferencija 9., O služenju bolesnicima, 9. ožujka 1642.).

„Promislite da je u ovo nedavno vrijeme Bog poželio u svojoj Crkvi ustanoviti Družbu siromašnih seoskih djevojaka, kakva je većina od vas, da nastavite život što ga je njegov Sin provodio na zemlji” (Coste IX, 127; konferencija 15., Tumačenje pravila, 14. lipnja 1643.).

„Ah! Kako li je lijepo živjeti u stanju koje je tako drago našem Gospodinu! Kad biste barem mogle naslutiti užitak što On osjeća gledajući duše koje nastavljaju život kakav je On provodio na zemlji!” (Coste X, 215; konferencija 76., O siromaštvu, 20. kolovoza 1656.).

Isus je provodio svoj život u sinovskom odnosu sa svojim Ocem i u posvemašnjem darivanju sebe braći, poglavito najsiromašnijima i ranjivima. Sveti je Vinko Paulski promatrao Krista kao evangelizatora siromaha, poslanog od Oca naviještati Radosnu vijest, ozdravljati srca ranjena, pridizati posrnule i učiniti vidljivim Božje milosrđe u konkretnoj povijesnoj stvarnosti. Prema shvaćanju svetog Vinka, slijediti Krista ne znači prvenstveno ograničiti se na pojedinačne čine nego usvojiti način kako gledati na ljude, dopustiti da nas diraju njihove patnje i odgovoriti aktivnom, poniznom i kreativnom ljubavlju.

Nastaviti Kristovo djelo na zemlji u naše vrijeme za Vinkovsku obitelj znači prepustiti se vodstvu Duha koji je poticao Krista i nadahnjivao svetog Vinka: Duh koji nas usmjerava k siromasima, ne kao primateljima pomoći, nego mjestu gdje se Gospodin nastavlja objavljivati. Upravo u tom susretu Vinkovska obitelj postaje izvor nade, jer obznanjuje da nijedan život nije izgubljen i nijedna situacija nije bez budućnosti.

Još uvijek i u našem XXI. stoljeću, obilježenom novim oblicima siromaštva, osamljenosti i svjetske nepravde, Gospodin nas poziva na život mistike kršćanske ljubavi. Poziva nas na njegovanje kontemplativnog pogleda, na doživljavanje blizine koja ulijeva nadu, na razmjenu domišljate i organizirane kršćanske ljubavi.

Koje li čudesnosti raspoznati povjerenje koje Isus ima u nas! On povjerava nama, nama ranjivim muškarcima i ženama, naviještanje evanđelja, brigu za siromašne, svjedočenje o njegovoj ljubavi u svijetu. To povjerenje je otajstvo koje nas pretječe i nadilazi: ono se ne događa zbog našega savršenstva, nego zbog njegove vjernosti.

No, povjerenje koje nam je dodijeljeno može biti krivo shvaćeno. Postoji opasnost da povjerenje postane pretpostavka ili uvjerenje o superiornosti, da sebe smatramo boljima, vjernijima, prosvjetljenijima od drugih. Kada naše služenje postane sredstvo dominacije, ono može postati alat za osuđivanje ili ponižavanje; kada pripadnost karizmi isključuje i udaljava i stvara distanciranost umjesto da snaži zajedništvo. U takvomu kontekstu Gospodinovo se povjerenje udaljava, jer bi smjeralo k našoj uznositosti umjesto da izgrađuje braću i sestre.

Sveto nas pismo pita: „Što imaš da nisi primio?” (1 Kor 4, 7) Svaki dar, svaka odgovornost, svako poslanje povjereno zajednici jest milost, a ne postignuće. Priznati da je sve dar oslobađa srce od nadmetanja, gasi potrebu za samopotvrđivanjem i otvara nas zahvalnosti.

Kada zajednica posvećenog života ili udruga živi u svijesti da je sve dar, to također mijenja pogled prema drugima. Razlike ne bivaju razlog suprotstavljanja ili dominacije. One su bogatstvo za usvajanje. Autoritet se preobražava u služenje, riječ postaje slušanje, poslanje je preoblikovano u suodgovornost. U takvomu ozračju Gospodinovo povjerenje ne ranjava nego podiže; ono ujedinjuje, a ne razdvaja.

Povjerenje u Boga postaje tada škola poniznosti za sve. Prema svetom Vinku Paulskom, ta lijepa i ljupka krepost (Coste XI, 54, konferencija 36., O poniznosti) temelj je svake istinske ljubavi. Sveti je Vinko poniznost učinio stupom i temeljem svoga duhovnog života. Iz nje je crpio snagu stečenu osobnim iskustvom i preporučivao je kao najprikladnije sredstvo poistovjećivanja s Kristovim čovještvom. Pročitajmo ponovno njegove riječi:

„Poradimo oko poniznosti; koliko netko uspije biti ponizan, toliko će ljubazniji biti prema bližnjemu. Raj zajednica je ljubav; a ljubav je duša kreposti. Poniznost zajednicu objedinjuje i čuva. Ponizne družbe su poput dolina koje na sebe privlače planinsku svježinu: kada se mi ispraznimo od samih sebe, Bog nas ispunjava sobom; jer Bog ne može podnositi prazninu” (Coste XI, 2; konferencija 1., O pozivu misionara).

„(…) ova slabašna družba, najneznatnija od svih, mora biti utemeljena jedino na poniznosti kao svojoj vlastitoj kreposti; u suprotnom, nećemo učiniti ništa vrijednoga, ni unutra ni prema vani; bez poniznosti ne možemo očekivati nikakav napredak za nas osobno, niti ikakvu korist naspram bližnjemu. O Spasitelju, podari nam dakle tu svetu krepost, koja je svojstvena tebi, koju si ti donio svijetu, koju vrednuješ tolikom nježnošću; a vi, gospodo, znajte da onaj tko želi biti istinski misionar, mora neprestance raditi na stjecanju te kreposti i u njoj se usavršavati, a poglavito boriti se protiv svake ohole misli i ispraznih želja kao protiv najopasnijega neprijatelja što bi ga mogao imati; suprotstaviti im se odmah dočim se pojave i odstraniti ih, iskorijeniti ih, bdjeti i ne dopustiti im nipošto mogućnost ulaska“ (Coste XI, 57; konferencija 37., O poniznosti).

„(…) ta poniznost koju nam Isus tako često preporučuje riječju i primjerom, na čijem ostvarenju Družba treba raditi svim silama, treba ispunjavati tri uvjeta od kojih je prvi da sebe u posvemašnjoj iskrenosti smatramo vrijednima prezira; drugi uvjet je biti zadovoljnima što drugi znaju za naše pogreške i zbog njih nas preziru; a treći je skrivati ono malo dobra što Bog čini po nama i u nama, raditi na snižavanju sebe, a kada u tome ne uspijevamo, moramo sve u potpunosti pripisivati milosrđu Božjem i zaslugama drugih. U ovome stoji temelj evanđeoskoga savršenstva i srž svakoga duhovnog života. Tko bude ostvario tu krepost, lako će postići sve ostale” (Coste XII, 195-196; konferencija 203., O poniznosti, 18. travnja 1659.).

Korizmeni put koji nam se otvara, osvjetljen jubilejem nade, označen završetkom četvrtoga stoljeća Misijske družbe, podsjeća nas na samu bît našega poziva i poslanja: biti danas i zauvijek Isusova usta, njegove ruke, njegove noge, produžetak njegova poslanja na zemlji.

Danas i zauvijek odražava duboku čvrstoću vjere, duhovnosti i vinkovske karizme. Ono što se u povijesti rađa iz Božjega Duha ne pripada samo prošlosti, nego ostaje živo, plodno i aktivno u sadašnjosti i budućnosti Crkve.

Karizma koju je sveti Vinko prenio Crkvi u 17. stoljeću dar je Duha koji čuva evanđeosku snagu sposobnu preploviti stoljeća. Stoga, može se reći da taj početni danas nije potrošen. On ostaje živ i postaje vječan.

Sve dotle dok postoje siromasi koje treba posluživati, evanđelje koje treba naviještati, kršćanske ljubavi koju treba ukorjenjivati, zajednica koje treba odgajati, vinkovska duhovnost i karizma ostat će aktualne, potrebne i plodne.

Nemojmo zaboraviti da jedino duboka poniznost omogućuje karizmi i duhovnosti ostati plodnima. U poniznosti se karizma neprestance obnavlja, pročišćuje se tijekom povijesti, poticana siromasima i vođena Duhom. Upravo ta poniznost drži vječnost živom u našemu slabašnom danas, do dana kada će Bog biti sve u svemu.

Povjerimo ovo vrijeme obraćenja Gospodinovu Duhu, da pročisti naš pogled, učini naše srce poniznim i obnovi u nama radost služenja Kristu u siromasima. Na taj način korizma će biti prijelaz k evanđeoskijem životu, jednostavnoj i žarkoj kršćanskoj ljubavi.

S tom željom, podržavajmo se međusobno na putu prema Isusovu Uskrsu, u sigurnosti da će onaj koji nas je pozvao nastaviti hod s nama i djelovati preko naše slabašne, ali raspoložive poniznosti.

Vas brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM

(Prijevod s francuskoga)

 

Pitanja za osobno promišljanje i zajedničku razmjenu

1. Nastaviti Isusovo poslanje

• Kakvim stavom, izborom ili konkretnim djelima naša zajednica ili udruga čini danas vidljivim poslanje Isusa, evangelizatora siromašnih?
• U čemu nam se događa opasnost „činiti nešto za Isusa” bez da istinski dopustimo da nas prožme njegov način gledanja i ljubavi?
• Koji su novi poticaji Duha koje opažamo da bismo danas nastavili poslanje povjereno Vinkovskoj obitelji?

2. Gospodinovo povjerenje, škola poniznosti

• Kako doživljavamo mi osobno i kao zajednica, povjerenje koje nam Isus ukazuje: kao dar ili kao povlasticu?
• U kojoj se mjeri u zajednici ili u skupini uvlače pretpostavka, prosuđivanje, traženje zahvalnosti?
• Što nam pomaže ostati u evanđeoskoj poniznosti, priznajući da je sve milost i da ništa ne pripada nama?

3. Živjeti mistiku kršćanske ljubavi

• Kako se Euharistija, molitva, Riječ Božja i siromasi međusobno prožimaju u našemu svagdanjem životu?
• Koji nas oblici siromaštva u našem kontekstu najsnažnije izazivaju kao mjesto susreta s Kristom?
• Koje konkretne mjere možemo poduzeti kao zajednica, da bismo razvili ljubav s više sudjelovanja, bolje organiziranosti, i proročkog obilježja?

IZVOR: SESTRE MILOSRDNICE – Provincija Navještenja Gospodinova – Split