MOLI ZA NAS SVETI IVANE PAVLE II

Veliki petak je. Vratio sam se iz Crkve sa obreda Muke i ljubljenja Kristovoga križa. U trenutku dok sam klečao ispred križa, koji je držao pater Marijan, sjetio sam se mnogih križeva Ivana Pavla II. koje je nosio tijekom svoga pontifikata, a posebno križa svojih bolesti i križa svoje smrti. Velik je bio u životu ali još veći u svome svetom i dostojanstvenom umiranju. To je velika lekcija koju je svijet mogao naučiti o kulturi života, prihvaćanju starosti, bolesti i patnje i njegova najveća propovijed kako su mnogi primijetili.
Bio je hodočasnik koji je išao svima i svi su hodočastili k njemu. Najprije vjernici a i nebrojeni nevjernici. Nije bio običan hodočasnik, nego hodočasnik vjere. Za Isusa mu nikad ništa nije bilo teško, a još manje teško za Njegovu sliku, čovjeka. Išao je do na kraj zemlje noseći vjeru u Krista i vjeru u novoga, boljega, obraćenoga čovjeka. Duboku vjeru je pratila, ili joj prethodila, još dublja molitva koju je molio, pisao, šutio i druge na nju neumorno poticao.
Bio je hodočasnik mira. Duboko u sebi nosio je Kristov mir koji je svima donosio i na okupljene blizu ili daleko prenosio. I kad su drugi oklijevali, strahovali i odustajali on je odlučno, bez straha i neumorno gradio mostove pomirenja između pojedinaca, grupa i naroda.
Bio je i neumorni hodočasnik ljubavi. Ljubavi koja nije bila samo emocija bez pokrića, koja nije bila površna i laka. Njegova ljubav je bila poput one o kojoj piše evanđelist Ivan u svojoj prvoj poslanici ili apostol Pavao u Hvalospjevu ljubavi ili one koju je živjela Majka Terezija. Svjedočio je agape ljubav o kojoj piše Matej u svome evanđelju ( Mt 25,40 ). Ljubio je cijelim svojim bićem Boga i svakog čovjeka. Bio je trajni sijač milosnoga vremena. Papa se, poput Isusa, potpuno nama dao i zato ga mi i danas imamo i imat ćemo ga zauvijek u svojim srcima i molitvama i zato je naš i zato je svet.
Volim papu hodočasnika jer i sam od svoje sedamnaeste već više od trideset godina hodočastim. Sretan sam što sam živio za pontifikata Ivana Pavla II. i što sam ga susreo deset puta, četiri puta u Vatikanu, u Gradišću, Trstu, Mariboru i sva tri puta u Hrvatskoj. To je kao deset pečata u srcu i duši. Kao što majka teško može reći koje dijete više voli tako je i meni svaki susret s Papom bio nešto neopisivo i posebno. Ipak, susreti u Hrvatskoj su bili dojmljiviji, za nijansu dublji i s više emocija što je i razumljivo. Najprije ono uzbuđenje kad se objavi da papa dolazi i ono radosno pripremanje i iščekivanje susreta s njim, pa ona nezaboravna jutarnja bdijenja prije mise…
I sad me zahvaćaju valovi radosti pri pogledu na brijeg iza crkve u Mariji Bistrici prepun okupljenih vjernika na misi beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca. A kako opisati nezaboravni susret s Papom u našoj Rijeci kada smo bili jedno srce i jedna duša. Pratio sam ga i gledao od dolaska na Rivu katamaranom, ispraćaja i povrataka u Rijeku iz drugih gradova, na bdijenju i nastupu u ranu zoru s Molitveno-karitativnom zajednicom Agape do nezaboravne mise na Delti.

Na zidu ispred mene gledam uokvirenu fotografiju supruge s naših troje djece. Najmlađe je još u kolicima,  svi imaju žuto bijele marame a u pozadini se vidi veliki pano i okupljeno mnoštvo sa zastavicama. Radost na licima, ponos u duši, a meni dok ovo pišem suze bez kucanja dolaze. Taj dan je bio i ostao veliki duhovni izvor i oaza za mene i cijelu moju obitelj. I nakon mnogo godina sve je tako živo, duhovno i poticajno kao i večeras kada smo se sjećali tih dana i sati kada je sunce vjere, mira i ljubavi grijalo nas riječane u osobi našeg voljenog Pape.
Hvala ti Ivane Pavle za svaku stopu na hrvatskom tlu i svaku riječ na hrvatskom jeziku a posebno one upućene mladima na kraju mise na Delti „…da mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom koja je u vašem srcu…“ koje su danas sve aktualnije.
Ne mogu ne spomenuti radost i čast što sam kao novinar u crkvi Majke Božje Trsatske iz blizine od par metara promatrao Papu kako pognut pozdravlja okupljene, zatim klečeći moli ispred čudotvorne slike Gospe trsatske. Jučer sam prije križnog puta ispred Trsatskog hodočasnika, poput mnogih, zastao u zahvali i molitvi. Zahvalio sam što nam je Providnost darovala ovoga velikoga Papu, pomolio se njemu za potrebe svoje obitelji, za postradale u raznim krajevima svijeta, za boljitak Domovine…ali i molio za Njega na što nas je pozvao na Trsatu.
Puno toga je još što me sjeća na novog sveca. Spominjem posjet njegovoj rodnoj kući u Wadovicama, grobu u bazilici Sv. Petra, sobi na Teologiji u Rijeci gdje je pet dana boravio, mnoge njegove knjige, pjesme, enciklike, kateheze, propovijedi koje sam pročitao, tri pjesme koje sam njemu napisao… Iz jedne pjesme izdvajam par stihova:

Blagoslovi nas sada iz anđeoskih visina
Svojim duhovnim blagoslovom mira
I otvori nam sada nebeskim ključem
Umove, duše, srca i ruke
Da tvoje na zemlji izgovorene riječi
Shvatimo, prihvatimo i provodimo.

Možda Vam se sviđa i ovo:

Adventsko pismo o. Tomaža Mavriča članovima Vinkovske obitelji

Rim, 29. studenoga 2023. MILOSRĐE: RIJEČ KOJA MI NAJVIŠE GOVORI Posebni i opći ispit savjesti …