Čitajući u Djelima apostolskim poznati tekst o životu prve kršćanske zajednice: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“(Dj 2,42), posebno mi u, ekumenski izoštreno, oko upada odrednica „zajedništvo“. Promatrajući današnje stanje među kršćanima tužno zaključujem kako tog zajedništva više nema ili ga ima malo. Neki idu korak dalje pa kažu da je kršćansko zajedništvo danas utopija, dakle nešto nemoguće i neostvarivo ili samo nedosanjani san malobrojnih pobornika ekumenizma.

Međutim, gornji citat ih u tome demantira. Kršćansko zajedništvo nije utopija nego ideal. Dokaz za tome je život prve kršćanske zajednice, koji nama današnjim kršćanima može biti trajna inspiracija u životu svoje vjere. Taj ideal je, kao i svaki ideal, teško dostižan, ali je ostvariv.  Svi smo pozvani sudjelovati u njegovom ostvarenju. Na njega nas je pozvao sam Isus (vidi Iv 17,21).

Prema tom idealu možemo i moramo ići pojedinačno i zajednički s molitvom na usnama i preko konkretnih djela dobrote i ljubavi. Svaki pojedini Kristov učenik mora u srcu biti otvoren za zajedništvo i biti spreman graditi ga u skladu sa svojim sposobnostima i mogućnostima.

Mora se na tom putu građenja zajedništva oboružati znanjem i strpljenjem; znanjem da može zaključiti što to danas smeta na putu zajedništva kako bi to mogao uspješno otklanjati ili smanjivati, i strpljenjem jer je put gubitka zajedništva bio dug pa će sigurno i put do njegovog ponovnog ostvarenja biti dug. Neka nas to ne obeshrabri jer nam je izvor pomoći uvijek nadohvat, a to je pomoć Duha Svetoga na koju ne smijemo nikad zaboraviti.

Miroslav Radić